Današnji dan nosi posebnu težinu i tugu, pogotovo za one kojima je Vukovar bio i ostao dom. Grad heroja, simbol otpora i neizmjerne žrtve, danas se prisjeća svojih najtežih dana kroz osobne priče ljudi koji su ih preživjeli
Jedna od tih priča pripada Lidiji Jurak, Vukovarki koja od 2011. godine živi u Čakovcu.
Rođena u Vukovaru, Lidija je ondje provela svoje rano djetinjstvo sve do sudbonosne 1991. godine. S nepunih pet i pol godina, prisiljena je s majkom napustiti grad. Sjećanja na taj dan nikad je nisu napustila.
“Imala sam 5 i pol godina kada je sve počelo. Izašla sam s majkom iz grada otprilike pet tjedana prije nego što je grad pao. 29. rujna nas je vozač Čazmatransa, Slavko Nikolešin, uz ostale žene i djecu potrpao u autobus te nas doslovno kroz njive vozio prema Vinkovcima, Ivankovu, odnosno Starim Mikanovcima. Sve dalje je dio prošlosti o kojoj pišem.”, prisjetila se Lidija, podijelivši dio svoje emotivne priče.
Danas, Lidija svoje misli i osjećaje kanalizira kroz pisanje, posvećujući se temama vezanim za proživljeno.
Jedna od njezinih priča nosi naslov “Zadužnica svjetlosti”, kroz koju dijeli fragmente svojih iskustava i emotivnih ožiljaka.
Zadužnica svjetlosti
Svake godine, kada se studeni spusti na ravnicu, tišina dobiva ime: Vukovar. Ona sa sobom donosi svako neizgovoreno ˝Hvala˝ koje na pola lomi liniju gdje se grle svjetlost i mrak.
Tu su majke, čiji su se glasovi pretvorili u kamen mudrosti, istrenirane da govore šapatom sjećanja. Tu su očevi, koji su otišli na vječnu stražu, utkani u korijenje zemlje. Tu su djeca, koja su iz pepela ruševina nikla u prestaru mladost. Njihov teret nikada nije bio srazmjeran godinama, već im je predan kao plašt sudbine: Nosi, dokle ide tvoj prkos. Malo dalje, u dubini kolektivnog sjećanja, žive podrumske noći — trenuci zarobljeni u mraku, gdje se svaki dah pretvarao u strah da oči ne izgovore izdaju srca.
Grad je zanijemio ispod rane u tkivu naroda. Nema zaborava. Život se brzopotezno raspolovio na tišinu i krik, postojanje i nestanak , na goli opstanak i zadužnicu slobode.
Moja je zadužnica golema i neraskidiva. U njoj stoji upisan izgubljeni dom izvađen iz srca, prekinuti mir koji odzvanja u praznim ulicama i sloboda plaćena najvećom valutom: životom. Palim svijeće, ne samo da obasjam tugu, već da stvorim putokaz svjetlosti za sve one koji nisu dočekali zoru. Palim ih za heroje koji su se utkali u tlo i za one koji još uvijek uče disati u miru nastalom na rubu tuđih posljednjih koraka. Molim se za očeve koji su postali vjetar, za majke koje su prerasle u snagu stupova rasutih domova i za djecu koja su iza zavjesa ruševina učila da je razlika između dana i noći mnogo više od sunca i mjeseca.
Vukovar je oduvijek dio ritma mojeg koraka. On je u svakom udahu i izdahu. U svakom “Sjećam se” koje me povlači prema crvenoj niti – nevidljivoj, ali neuništivoj žili kucavici skrivenoj duboko i jednako živoj kao prvog dana.
Vukovar mi traje kao neugasiva opomena, kao gromoglasna zahvalnost i kao stup svjetlosti koji se, unatoč svom mraku, nikada nije ugasio.
Istaknuto
Autorica Lidija Jurak najavila je svoju prvu knjigu Ti, Pando, znaš, intimno i snažno autobiografsko djelo u kojem progovara o odrastanju u ratu, traumama koje su je oblikovale i dugom, zahtjevnom putu povratka vlastitom identitetu.
Kroz ispovjednu prozu i simboličke razgovore s Pandom – plišanom igračkom koja u priči preuzima ulogu njezina unutarnjeg glasa – otvara teme straha, gubitka, vjere, potrage za smislom i procesa ozdravljenja.
Knjiga govori o djevojčici koja je preživjela rat i o mladoj ženi koja se dvadeset godina kasnije hrabro odlučuje suočiti s prošlošću i krenuti u svijet u kojem je moguć novi početak.
Prva promocija knjige održat će se u Čakovcu, početkom 2026. godine.
