Marijan Mandlin, rodom iz Svete Marije, za nas se prisjetio 1991. godine kada je tek s 19 godina branio Borovo naselje kod Vukovara i završio u koncentracijskom logoru Stajićevo
18. studenog Hrvatska zastaje pred tišinom koja govori više od riječi. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje podsjetnik je na pad Grada Heroja, na okupaciju koja je razorila živote i na neizmjernu cijenu hrvatske samostalnosti.
Vukovar je podnio jednu od najvećih žrtava za hrvatsku samostalnost, a dio te žrtve nosili su i Međimurci – branili su grad, ginuli, nestajali, završavali u logorima. Jedni se nikada nisu vratili kući, drugi jesu, ali sa sjećanjem na pakao za zemlji. Među njima je bio i policijski službenik Marijan Mandlin rodom iz Svete Marije, danas voditelj Odjela tehnike Policijske uprave međimurske.
U rujnu 1991., kada je imao tek 19 godina, poslan je drugi put u Vukovar na ispomoć, a kući će se vratiti tek sredinom prosinca, nakon pada grada, pada Borova naselja koje je branio, nakon mučenja u srpskom logoru i razmjene zarobljenika. Ovo je njegova priča.
Početak priče – iz škole u Vukovar
“Završio sam četverogodišnju Srednju policijsku školu 1990. godine, a nakon toga sam raspoređen na rad u Policijsku upravu zagrebačku, u tadašnju Policijsku postaju Centar.
Krajem 1990. sam premješten u Međimurje gdje sam dobio radno mjesto na Graničnom prijelazu Goričan, u Postaji granične policije. Ovdje sam obavljao poslove granične policije, kontrole prelaska i nadzora državne granice.
1991. godine puno se toga mijenjalo, zahuktavala se politička situacija, govorilo se o ratu, a Policijska postaja Čakovec (koja je bila pod ingerencijom Policijske uprave varaždinske), dobila je zadatak da pruža ispomoć Policijskoj upravi Vukovar. Negdje početkom srpnja krenule su prve smjene koje su trajale po petnaest dana.
Već u onoj drugoj smjeni, od kraja srpnja pa do sredine kolovoza, a bio je to moj prvi dolazak u Vukovar, uvidjeli smo da se situacija drastično mijenja iz dana u dan te da borba za hrvatsku samostalnost neće biti baš tako idealna i sjajna.
Međutim, tada još nisu te borbe toliko eskalirale. Bile su pojedinačne, događali su se ekscesi i pojedinačni napadi koji nisu imali jaki intenzitet. No, kako se ratni vihor zahuktavao, tako se povećavao i broj službenika na ispomoći.
A na ispomoć se išlo jer je Policijska uprava Vukovar imala u svojim redovima mnogo pripadnika MUP-a koji su bili srpske nacionalnosti i koji nisu prihvaćali hrvatsku vlast, tako da je upravi nedostajalo službenika, a tu smo uskakali mi. Rekli su nam da ćemo održavati javni red i mir, no vrlo brzo su se naše dužnosti pretvorile u nešto drugo.
58 Međimuraca
11. rujna smo upućeni ponovno, tada je grupa brojila 185 policijskih službenika Policijske uprave Varaždin, a u toj grupi je 58 nas bilo iz Policijske postaje Čakovec, odnosno iz Međimurja.
Tog puta dolazak u Vukovar više nije bio jednostavan, znali smo svi da nešto nije u redu. Stigli smo u Vinkovce gdje smo čekali neko vrijeme i nakon toga u po jeddnom do dva autobusa (ne svi) upućivali su nas za Vukovar.
Jedini put prema Vukovaru bio je tada putem Bogdanovaca, koji je napravljen 1991. godine, jer je put preko Bršadina bio već okupiran od strane srpskih snaga. Ulazak u Vukovar tada je još bio u blizini vodotornja i centra grada.
No taj posljednji put više nismo mogli tako, primijetio sam da se stvar zakomplicirala kad smo došli do kraja Bogdanovca i krenuli kroz kukuruzni put. Vozačima je rečeno da voze što brže jer su neprijateljske snage i taj put raketirale. Zato su i išla samo jedan do dva autobusa.
Stigli smo u Vukovar i to kod zgrade tadašnje Policijske uprave Vukovar, smještene tik do same vukovarske bolnice. I onda smo čekali raspored. Jedan dio se rasporedio po Vukovaru, Sajmište, Mitnica i druge lokacije, a drugi dio je otišao u Borovo naselje – u Borovo sam i ja bio raspoređen.
14. rujna u ranim poslijepodnevnim satima već je počeo jači opći napad, sa svih strana su nas jako napali, čuli su se tenkovi i ostala oklopna mehanizacija, avioni, snajperisti su također bili aktivni… Nalazio sam se tada u štabu, budući da sam bio noćna smjena na punktovima Lipovački put i Trpinja. Zauzeli su tada naše položaje, koje smo kasnije veći dio vratili i držali do sredine studenog.
Bio sam raspoređen nakon toga na poziciji Hercegovačka ulica, Trpinjska cesta i tu smo gotovo cijelo vrijeme držali punktove i onemogućavali ulazak neprijatelja u grad. Tu je bio i Blago Zadro koji nam je bio zapovjednik. Osobno sam se s njime vidio, dao mi je i telefon, da mogu nazvati kući i javiti kako sam. Poziv nije trajao niti minutu, i bio je jedini i zadnji. Dva-tri dana nakon toga Zadro je poginuo.
Voda i hrana – luksuz na bojištu
Uz nas policajce bilo je i lokalno stanovništvo koje se aktivno uključilo u borbe, iako nisu imali nikakvo ratno iskustvo, a nismo bome ni mi imali previše. Mene je spasilo znanje koje sam dobio u Srednjoj policijskoj školi, za razliku od nekih koji praktički nisu znali ni pucati. Moram reći da su se na našu stranu uključili i neki Srbi ili oni iz mješovitih brakova koji se pak nisu slagali s agresijom na Hrvatsku.
Domaći civili su nam pomogli i u smislu logistike i hrane. Iako smo u početku dobivali hranu iz našeg štaba u Vukovaru, kasnije to više nije bilo moguće i snalazili smo se na razne načine. Jednom dnevno smo dobivali hranu, a kasnije niti to. Kad je bilo namirnica, povremeno nam je kuhala jedna žena u Hercegovačkoj ulici. Kuhanja su se obavljala većinom kad je pao mrak, obzirom da je dim bio orijentir za njihova granatiranja. Vode isto nije bilo.
Sjećam se jako dobro jednog bunara gdje smo crpili vodu i u jednom trenutku je pala granata, a dio bunara je bio praktički urušen. A onda smo vodu crpili i dalje, precijedili smo je koliko smo mogli. Davali su nam u početku i tablete za vodu, no i one su jako brzo nestale. Nitko nije očekivao da ćemo biti u Vukovaru dulje od dva tjedna.
“Kako smo uspjeli to izdržati?”
Intenzitet borbi, granatiranja, pucnjave se povećavao kako je vrijeme odmicalo. Pitam se dan danas kako smo uspjeli to sve tako dugo izdržati, kako smo uspjeli to sve napraviti, s obzirom na oskudne resurse kojima smo raspolagali.
Vukovar je, naime, veliki grad u smislu svoje dužine i trebalo je organizirati obranu na takvom prostoru. U početku je bila gusta i zbijena. No kasnije, kako se intenzitet borbi pojačavao i borci ginuli, tako smo se morali prebacivati i pomagati jedni drugima u borbama i odbijanju napada. Imali smo i Turbo vod koji se posebno isticao prilikom uništavanja tenkova i oklopnih vozila. Napominjem da svaki dio obrane Vukovara nosi svoju priču, svoje patnje, svoje stradanje i pogibelji. Borbe su se vodile iz kuće u kuću, s jedne strane ulice na drugu, susjed protiv susjeda.
I na našoj se poziciji događalo to što se događalo na ostalim pozicijama – iz dana u dan je postajalo sve gore i gore, gubili smo ljude, prebacivali smo se s jednog položaja na drugi u jeku borbi, u jeku granatiranja i raketiranja…
Spavali smo sve po svuda, gdje smo mogli, ako smo mogli. Nešto smo mogli u počecima. Uglavnom su to bili podrumi. Straže i punktovi morali su se držati, sve je to bila prva linija… druge linije nije ni bilo.
Svi smo bili raspoređeni u isturene položaje i ako ti se, ne daj Bože, dogodi da zaspiš ili da te nekako zaobiđu pa ti dođu s leđa, onda si gotov.
Moj punkt u Borovu naselju dijelom je ispred, prema neprijateljskim linijama, imao kukuruzna polja, te smo gaženjem kukuruza stvorili koji metar brisanog prostora koji smo minirali i koji nam je dao jednu preglednost nad situacijom i neki mali osjećaj da možemo barem malo biti sigurni… no nitko nije bio siguran.
Noć se pretvorila u dan
Borbe su postajale sve jače i jače. Kako su Srbi gubili ljude, a mi smo bili sve žustriji u otporu, tako su se oni namjerili krenuti na nas sa svime čime su raspolagali. I onda su te borbe počele biti danonoćne. Nekada je granatiranje i raketiranje bilo tako jako da se noć pretvorila u dan.
Studeni je bio najteži mjesec, puno nas je poginulo, no nismo se predavali. Nalazili smo uvijek jednu novu snagu, novu mogućnost obrane – ne znamo odakle smo to smogli i crpili tu energiju da smo odolijevali napadima koliko smo god mogli.
A onda više nije išlo, to su već bili posljednji dani obrane. Srpske snage prodirale su sve bliže i bliže – pao je Lužac, spona između Vukovara i Borovog naselja, prelomili su nas i na Trpinjskoj cesti. Na nas u Hercegovačkoj ulici iz pravca Borovog sela, kroz kukuruz se namjerilo 14 oklopnih vozila. Više nismo imali oružja za borbu protiv oklopnih vozila. Ostalo nam je samo manji dio streljiva za osobno naoružanje i nešto bombi.
Držali smo dio prema Dunavu, no ni tu nismo mogli ništa. Tu su nas pak tukli s brodova, ali i iz pravca Vojvodine su dolazile granate, no najkrvoločnije i najratobornije su bile njihove paravojne snage, teritorijalne jedinice, koje su krvničkom silom htjele zauzeti Vukovar. U tom njihovom bijesu puno je ljudi, nažalost, stradalo od njihovih noževa, njihovih ruku… u zauzetim područjima su masakrirali, ubijali civilno stanovništvo, palili kuće…
“U ušima mi zvoni užičko kolo”
Po Trpinjskoj cesti i okolo su se vozikali transporteri, tenkovi… puštali su nam srpske i četničke pjesme na razglas i zvučnike, tjerali su nas na predaju. Između pjesama u prekidima bi nas nazivali zengama, mupovcima, hosovcima, crnokošuljašima i ne znam što još (za neke niti nisam čuo) i pozivali na predaju. Još mi danas u ušima zvoni užičko kolo.
Neki naši branitelji i civili odlučili su se na proboj linija, te su krenuli u pravcu Vinkovaca, ali kroz minska polja, u nepoznato. Zamislite tu kalvariju…
Mi smo pak odlučili da ćemo se povući prema Borovo Commercu, gdje smo imali priručnu bolnicu, budući da se u Vukovar i bolnicu više nije moglo zadnjih 3-4 tjedana. Prethodno smo čak po dva-tri dana bili u soliterima koji su pripadali kombinatu Borovo.
Tu je isto bilo i srpskog stanovništva, koji su se, vidjevši da se situacija neće popraviti, unatoč tome što su bili zaštićeni od naše strane, priključivali neprijateljskim snagama i pokazivali gdje smo – sa svjetiljkama, po noći s nekakvim zrcalima, bilo je svega i svačega.
To prokazivanje najizraženije je bilo kad su nas srpske snage okružile i kad smo se predali, onda su se pojavili oni koji su otkrivali naše borce. A do tog si trenutka s njima dijelio ono malo hrane i ono malo snage što si imao.
Bilo je dosta civila u Borovu, možda tisuću ljudi, možda više. Tamo su se sklonili nadajući se obrani, izbavljenju i proboju.
Sjećanja na posljednje trenutke otpora
Sjećam se dobro nekih stvari… snajpera koji je pucao po meni, gdje sam, hvala Bogu, dva puta izbjegao smrt, a metak koji me promašio još mi uvijek zuji pokraj uha… još se uvijek sjećam tog zvuka. Sjećam se dobro kad granata udari toliko blizu da te onaj udarni val i malo opeče, šrapnela granate koji prozuji pored tebe i zabije se u drvo ili neki objekt…
Sjećam se povlačenja… kad su nas civili vidjeli da napuštamo položaje, počeli su plakati jer su znali da je gotovo. Sjećam se te noći dok smo hodali prema Commmercu… nismo spavali, nitko nije spavao ni trunčicu. Gotovo ništa nismo spavali posljednja tri tjedna prije predaje.
Bili smo toliko iscrpljeni, ali smo se nekako držali svi na okupu, svi smo se nekako bodrili u tome svemu. Nadali smo se da će nas ipak netko spasiti u smislu nekih pregovora. Čak smo formirali i pregovarački tim, nadali smo se do samog kraja.
Sjećam se dobro da su nas okružili u Borovu, bilo je nevjerojatno koliko su imali tehnike, tenkova, transportera, ljudi. Tenk do tenka, cijev do cijevi… Iako smo mi htjeli pregovarati, neprijatelj je rekao: ‘Imate sat vremena da se odlučite na predaju inače ćemo vas i zgrade – sve sravniti sa zemljom!’
Noć prije predaje bila je poput pakla na zemlji. Zgrada u kojoj su se nalazili naši ranjenici počela je gorjeti. Zapalila ju je jedna zloglasna paravojna formacija, Bijeli orlovi, koja je i okružila zgradu, a prethodno su pobacali bombe i tako onesposobili one koji su čuvali ranjenike. Svatko tko je došao pomoći i gasiti požar, bio je uhvaćen i pogubljen… Nitko nije mogao pomoći… Tri kata zgrade su se urušile kao domino poslije izvlačenja ranjenika.
Predaja dva dana nakon pada Vukovara
Bio je 20. studeni ujutro… nismo ni znali da je Vukovar pao, dva dodatna dana smo pružali otpor u Borovu, a kad su nam rekli da će nas sravniti sa zemljom, odlučili smo se za predaju.
Predaja je počela u 10 sati ujutro i trajala je negdje do 13-14 sati popodne. Počeli su nas trpati u autobuse i kamione, a nitko nije znao kamo idemo. Stajali smo jedan na drugome, toliko su autobusi bili krcati.
Ubrzo su došli četnici i lokalci koje smo štitili, a za koje se ispostavilo na kraju da su nas prokazivali. Govorili su četnicima gdje je tko od nas bio i što je tko radio.
Četnici su s vanjske strane autobusa prstom ruke prelazili po autobusu ili bi pak ulazili u sam autobus. Jedan je četnik tako došao i do našeg autobusa i svakog od nas gledao je u lice. Tko je bio prokazan ili mu se jednostavno nije svidio, taj bi bio izveden iz autobusa, a što se dogodilo s tom osobom kasnije, nitko ne zna.
Bio sam licem u lice preko stakla s četnikom, nisam znao kuda bih gledao. Jedino što sam vidio bila je kokarda i brada… užas… prošao je pokraj, nije me izdvojio.
Nakon što su nas potrpali u autobuse i kamione, formirana je kolona. Vozili su nas prema Trpinji i dalje prema Erdutskom mostu. Nismo smjeli ni pisnuti u autobusu, no ono što smo vidjeli kroz prozore sledilo nam je krv u žilama. Vukovar je bio potpuno razrušen. To je bila jedna avet, jedna sablasnost, kuće su bile razrušene, cigle sve posvuda, drveće bez granja..
Ljudi, leševi, životinje, sve se to onda jasno vidjelo. I povremene neke egzekucije koje su se događale uz cestu… ti su mi se prizori zauvijek urezali u pamćenje.
Kad smo prolazili kroz Trpinju, srpsko selo koje je bilo na dva kilometra od Vukovara, vidjeli smo da je sve čitavo, svaka kuća je bila kao da nema rata, bez gotovo ikakvih oštećenja. Ali ispred kuća stajala je borbena tehnika, transporteri, tenkovi… ljudi su pili, bili su naoružani, a kad su vidjeli da dolazi kolona autobusa, pojedini bi uperili puške prema nama. Ne znam ni koliko je autobusa bilo – prevozilo se oko dvije tisuće ljudi, a kolona je bila ogromna.
Počeo je lagano padati mrak. Vozili su nas cestom Vukovar-Osijek i kod naselja Vera skrenuli udesno. Bila je ravna cesta, a uzduž nje smo vidjeli ukopane tenkove, haubice, topove… sve cijevi su bile okrenute prema Osijeku. Mislili smo da će će Osijek sravniti kao i Vukovar. Ta se mehanizacija prostirala na nekih kilometar dužine, cijev do cijevi.
Tijekom tog puta, u nekoliko se navrata zaustavljala kolona. I svaki put kad bismo stali, netko od nas bio je izveden iz autobusa i taj se više nije vratio. Sve je to bilo lutrija – ili si imao sreće ili nisi.
Logor Stajićevo
Prešli smo most, ušli smo u Vojvodinu. Vozili su nas do Zrenjanina, a onda do logora Stajićevo. Kolega do mene bio je Tihomir Krušelj – iako nismo ni riječi smjeli pisnuti, držali smo se zajedno. I tada su nas ‘istovarili’ kod napuštene farme, velike štale. Tihomir je u jednom trenu rekao: ‘Gledaj, bijeju.’
Kad su nas izveli iz autobusa, poput stoke smo morali prolaziti kroz jedan špalir, jedan prolaz, a s obje su strane bili čuvari logora i neki civili – u tom su nas prolazu tukli.
Ako si bio prebrz kroz špalir, vratili bi te i udarci bi bili jači. Ako si bio prespor, dobio bi još više i još jače udarce, a nipošto nisi smio pasti, onda bi bio mrtav ili bi te dobro prebili i iscipelarili. Ja sam pazio da ne budem ni prebrz ni prespor – prošao sam, udarali su me, preživio sam prvi susret i dobrodošlicu.
Trpali su nas u te štale, a nedostajalo je mjesta, na jednom kvadratu bila je šestorica nas, možda i više. Dolje je bio beton, a gore samo crijep. I u pojilicama su nas smjestili koliko nas je bilo. Onda su rekli ‘Glavu dolje, ruke na leđa’, i počela je tortura. Bilo je poput horor filma, morao si gledati dolje, a čuo si samo zvukove – pucnjavu, lomljenje kostiju… i cijelo to vrijeme nisi smio pogledati gore.
Prvu večer su odmah počele torture i pjevanje himne. Tada sam naučio zadnju strofu himne ‘Hej Slaveni’, jer je nisam znao do tad, ali u logoru sam je dobro naučio.
Naravno da nam isprva nisu htjeli dati ni vodu ni hranu. Svatko tko je tražio vodu, dobio je batine pa se nismo ni usudili više pitati. Na kraju nam jesu dali vode, bila je zelena. Mi smo tu vodu pili… tko zna što je bilo unutra. Jako su me boljela usta i zubi neko vrijeme poslije. Kasnije smo shvatili i da ta voda gori… Hrana je bila oskudna, ništa na početku, poslije nekakve šnitice salame i kruha i to je to.
Ispitivanja su bilo svakodnevna, a na ispitivanjima su nas optuživali da smo koljači i ustaše. Zapravo su ponavljali propagandu s televizije i radija. A mi smo samo došli braniti svoje i ništa drugo.
Ni maltretiranja nisu izostala. Pogotovo ako su čuvari bili loši (neki su bili dobri). Čuli smo i rafale kad su neke vodili na ispitivanja. Neki su se vratili, neki nisu. Neki su se vratili isprebijani, s drugačijim pogledima u očima – kao nekakva ljuska od čovjeka.
Proveli smo tri tjedna u logoru Stajićevo, a onda smo konačno bili razmijenjeni. 10. prosinca smo išli u razmjenu. To jutro su nas rano pokupili u autobuse. Krenuli smo u koloni, išli smo do Beograda, zatim smo krenuli smo preko Bosne. U Bosni smo se vozili kroz srpska i hrvatska sela – negdje su nam ljudi dizali dva prsta.
Povratak iz mrtvih
Došli smo u Bosanski Šamac, na onaj most. Tu je bila razmjena, međutim, nije išla glatko.
Dok smo čekali na rasplet situacije, čuvari su nas punili strahovima da nas naši ne žele, da nas Tuđman ne želi. Svakakve priče su tu bile, a bojali smo se i da će nas na kraju vratiti u logor.
Hvala Bogu, razmjena je bila uspješna. Kad smo konačno došli na hrvatsku stranu, osjećali smo kao da smo došli u raj na zemlji.
Primjetio sam da su njihovi vojnici, koji su bili u razmjeni, svi bili čisti i uredni, a mi smo izgledali kao mrtvaci – prljavi, mršavi, zapušteni. Znači, mi smo jako dobri bili prema njima, a oni su se prema nama nosili kao prema zadnjem smeću. Sjećam se situacije kada smo još bili u Borovom naselju, da smo jedni druge pitali ‘tko si ti, a tko si ti’ – toliko smo se fizički promijenili da se međusobno nismo poznavali.
Došli smo u Varaždin, a dolazak je bio posebno bolan. Dosta se ljudi… obitelji okupilo oko nas. Postavljali su pitanja o svojim sinovima, muževima, braći… pokazivali su nam slike, jesmo li ih možda vidjeli… To mi se događalo i kod kuće.
Kad sam stigao doma, nitko nije znao, pa ni ja, da dolazim. Kao da se mrtvac vratio u život. Moram napomenuti da sam za neke već bio pokojnik, dolazili su pitati moje roditelje kada će biti sprovod. Kružile su priče kako sam nastradao u ratu, no nakon mog povratka masa ljudi je dolazila kod nas samo da me vide i da čuju sve što sam proživio. Svakog dana je 20 do 30 ljudi bilo u kući.
“Ja sam imao sreće”
Ja sam imao sreće – neki su se vratili ozlijeđeni, neki se nisu vratili, neki su nestali i za njima se još uvijek traga… Iz Policijske postaje Čakovec, iz Međimurja, 58 policajaca je otišlo u obranu Vukovara.
58 ljudskih sudbina. Od njih 58, 11 je poginulo, 25 je završilo u zarobljeništvu, a 22 su ranjena. Petnaestak njih (iako neki ranjeni) uspjelo je u proboju i našim linijama otišli su prema Vinkovcima.”
Pozorno smo slušali sve što nam je Marijan Mandlin govorio i pažljivo smo zapisali njegovo svjedočenje. Svjedočanstvo rata, izgubljenih ljudskih života u plemenitoj borbi, potreslo nas je i ojačalo naš ponos na naše ljude i domovinu. Žrtva koju su naši sugrađani, susjedi, prijatelji, članovi obitelji podnijeli nikada se ne smije zaboraviti.
“Danas nas Vukovar uči da se iz najveće i najteže boli, patnje i stradanja rađa najveća snaga. Vukovar je naša prošlost, jednako tako i naš putokaz prema budućnosti”, zaključio je Marijan Mandlin, međimurski policajac i heroj.
