Razgovarali s Isidrom Valderamom, Filipincem na radu u Međimurju, koji je odvojenost od obitelji i samoću pretvorio u nešto pozitivno - sada povezuje ljude i nacije
Kad je prije četiri godine s Filipina stigao u Čakovec, Isidro Valderama znao je samo jedno – mora uspjeti. Samohrani otac petero djece i djed jednogodišnjeg unuka nije imao luksuz odustajanja. Danas ima 44 godine, a njegova misija je jasna: raditi stabilan posao i osigurati egzistenciju obitelji koja je ostala tisućama kilometara daleko.
Tri godine živio je u Čakovcu, a danas je u Hodošanu kraj Donjeg Kraljevca, gdje radi u tvrtki Ferokotao. Nedostaje mu obitelj, priznaje bez skrivanja, ali zahvalnost što je u Hrvatskoj za njega je veća od svakog osjećaja samoće.
“Imam tri kćeri i dva sina, i jednog unuka od godinu dana. Svi mi jako nedostaju. Dok mene nema, brine o njima moja majka koja ima 70 godina. Zahvalan sam što sam ovdje i što im mogu pružiti sve što im treba”, kaže Isidro, kojeg prijatelji zovu Sani.
Ime je, naime, dobio po “San Isidru”, svetom Izidoru – zaštitniku, među ostalim, interneta. Ironično, baš preko interneta postao je prava međimurska i hrvatska zvijezda.
Plesom protiv samoće
Njegov TikTok profil procvjetao je gotovo slučajno. U pauzama između posla i čežnje za obitelji, Sani je odlučio plesati – i snimati.
“Sve je krenulo iz osjećaja samoće i potrebe da se povežem s ljudima, i na Filipinima i ovdje. Ples mi pomaže protiv stresa, potiče sreću. Pomislio sam: zašto ne? Objavio sam prvi video i zajednica pratitelja je samo rasla.”
Ubrzo su njegovi plesovi počeli puniti feedove ljudi koji su u njegovoj jednostavnoj radosti nalazili vlastiti osmijeh. Prepoznavali su ga na ulici, pozdravljali, zvali na druženja. I onda je stigao neočekivani poziv.
Supertalent i veliki iskorak
Jedan od producenata emisije “Supertalent” vidio je njegove snimke i kontaktirao ga. Isidro se u početku dvoumio – nije profesionalni plesač, nikada nije nastupao pred kamerama, a na samu pomisao o pozornici oblijevao ga je hladan znoj.
Unatoč svemu, stao je pred publiku. “Bio sam nervozan, ali dao sam sve od sebe. Nisam prošao dalje, ali to iskustvo ne bih mijenjao ni za što! Zahvalan sam Bogu na svakoj prilici, pa i na tome što sam došao u Hrvatsku. Da sam ostao na Filipinima, ne bih doživio ove lijepe stvari.”
Nakon nastupa, broj pratitelja nastavio je rasti. I poruke. Najviše, kaže, stižu od Hrvata. “Pišu mi da dođem plesati u njihova mjesta, da im uljepšam dan. To mi puno znači.”
Negativnih komentara uvijek ima, ali Isidro nema vremena za njih. “Plešem za svoju sreću i sreću drugih. Ako to netko ne može vidjeti, to je na njima.” Njegova je poruka vrlo jednostavna – prihvatimo jedni druge takvi kakvi jesmo. Ako netko pleše da bude sretan, na nama je da ga podržimo u tome!
“Ponosan sam što sam u Međimurju”
Danas živi tiho, radi marljivo i ne prestaje snimati plesne videe. Međimurje mu je, kaže, dalo mir, šansu i ljude koji ga prihvaćaju bez fige u džepu.
“Ponosan sam što sam ovdje. Hvala vam, dobrim ljudima!” poručio je na kraju razgovora.
A onda smo prošetali centrom Čakovca, gdje je Isidro spontano zaplesao svoj prepoznatljivi ples. Prolaznici su zastajkivali, smješkali se i gledali. Svakom je promatraču izmamio osmijeh na lice, a pao je i koji pljesak.
