16. studenog obilježava se Dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća - o životu bez voljenog supruga, Roberta Mikeca, koji je život izgubio 1. ožujka u prometnoj nesreći, pričali smo s njegovom suprugom Vesnom
Dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća, koji se obilježava 16. studenog, svake nas godine podsjeti da crne statistike imaju imena, a brojke lica.
Iza svakog izgubljenog života ostaju njihovi voljeni, njihove obitelji, njihovi prijatelji koji moraju kroz život nastaviti koračati s tišinom, s prazninom koja se ne popunjava i s uspomenama koje bole jače nego ikad, no vrijede više od suhog zlata.
Kako nastaviti dalje sa životom, kada je život bio vezan za čovjeka kojeg više nema? Kako dalje živjeti i davati, kada je ono najvrednije bilo iznenada i nasilno oduzeto?
Tragičan dan za obitelj Mikec
Prvog ožujka ove godine, u popodnevnim satima, skupina biciklista vozila je cestom nedaleko naselja Otok. Predvodio ih je Robert Mikec, preloški humanitarac, sportaš, predsjednik Biciklističkog kluba Prelog, voditelj brojnih radionica o biciklizmu, organizator Polarne i Ljetne kros lige… i još mnogo toga.
U skupini biciklista bio je i njegov sin Damjan, sinova djevojka Lena i još nekoliko prijatelja. Prošlo je bilo 16 sati, a ekipica se vraćala doma – supruga Vesna je rekla da treba zamijesiti krafne jer je sutra fašnička nedjelja.
U tom je trenutku na skupinu naletio vozač u alkoholiziranom stanju, u brzoj vožnji. Gotovo svi iz ekipe su uspjeli uzmaknuti, no Robert nije bio te sreće. Vozač ga je udario autom i napustio mjesto nesreće. Sin Damjan, liječnik, mukotrpno je pokušavao pomoći ocu, reanimirati ga, no nije mu bilo spasa. U Prelogu se tog dana ugasilo jarko životno svjetlo Roberta Mikeca.
Bog je pomogao
“Tog sam dana, kao i nekoliko dana prije toga, osjećala veliki duševni mir. Ja sam vjernica, i to u cijelom smislu riječi, i mislim da me Bog na taj način pripremao na Robijev odlazak. I baš tog dana sam osjećala neobičan umor, takav da sam morala prileći. A nakon odmora osjetila sam ponovno kako me mir prožima, kao da sam osjetila komadić raja.
Bilo mi je čudno što Robi i ekipica ne dolaze, a dogovorili smo da ćemo peći krafne, no išla sam dalje svojim poslom, počela sam hraniti kokoši i tada su kući došli Damjan i Lana. Na licu sam im vidjela da nešto nije u redu. ‘Mama, tata je poginuo’, rekao je Damjan, a ja sam ga ukorila da se ne šali, da to nije stvar za šalu. Počeo je plakati i tada sam shvatila…”, Vesna Mikec, supruga pokojnog Roberta Mikeca… Robija (ime koje se pojavljuje u svakoj njenoj rečenici), započela je naš razgovor o iskustvu, o boli i o razmišljanjima nakon što je tragično izgubila supruga prije osam mjeseci.
Misija: živjeti za druge
“Mi o smrti zapravo nikad nismo razgovarali. Znali su ljudi reći – ako razgovaraš o lošim stvarima, onda to prizivaš. Zapravo, uopće nismo imali vremena za razgovarati o smrti, niti razmišljati o tome. Dok rezimiram naš život, naš zajednički život, imali smo, ako smijem reći, misiju živjeti za druge.
Jedan i drugi živjeli smo 300 na sat, uvijek radeći za druge, ne mareći ili vrlo malo mareći za sebe. Mrvicu sada žalim, kada nema Robija, zbog toga, jer nismo možda bili dovoljno okrenuti jedan prema drugome. Uvijek smo bili okrenuti za druge. Naš odnos nije bio sladunjavi, romantičan. Mi smo jednostavno živjeli jedan karakteran život, radeći, stvarajući, inovirajući, vodeći druge u nekakav bolji način života.
I sami smo se našli u situacijama gdje smo u jednom trenutku posrnuli i onda smo u sportu našli izlaz. Htjeli smo ljudima pokazati način kako se može prebroditi depresivni studeni, kako se može družiti, kako se može dići na jednu višu duhovnu razinu, kako se može kroz pomaganje drugima živjeti za druge, dati ljubav, dati zagrljaje, spasiti životinju, posjetiti azil i donijeti hranu, potaknuti ljude na doniranje, na pomaganje onima koji se ne mogu za sebe brinuti… To su ljudi koji su na margini društva, to su životinje koje su ovisne o našoj pomoći.
Mi smo toliko bili ispunjeni time što smo živjeli za druge. Onaj balans između primanja, odnosno davanja, ali i dobivanja duhovnog ispunjenja – to je bilo toliko uravnoteženo da nam jednostavno nam ništa drugo nije falilo, ništa materijalno”, opisala je zajednički život sa suprugom.
I doista, nije bilo sfere u kojoj Vesna i Robert Mikec nisu djelovali – od Puhačkog orkestra, preko crkve, do Biciklističkog kluba u kojem su kao par vodili i organizirali sva događanja.
Širenje kruga dobrote
“Od početka nam je misija bila širiti pozitivu i dobrotu. Kada smo krenuli u Ljetnu kros ligu, prvi put je trčalo šest trkača, a ove smo godine podijelili tisućiti broj. I od početaka pa do Robijeve smrti imali smo jednostavno pravilo – pruži ruku, daj zagrljaj, širi krug dobrote. Tako je i bilo, zato smo i došli od šest trkača do njih tisuću. Robi je uvijek pričao o tim ljudima, oni nisu bili samo startni broj – iskreno je brinuo za svakog od njih”, prisjeća se Vesna, a u glasu joj čujemo ponos.
“I kod kuće smo imali naše ‘projekte’. Uz našu djecu, Damjana (29) i Dunju (23), tu su još dva psa i tri mačke, svaku životinjicu je Robi našao negdje ili spasio ranjenu, potrošio cijelu plaću da se oporave i učinio ih dijelom naše obitelji… Takav je bio moj Robi”, kaže Vesna, a mi se divimo snazi i hrabrosti da tako iskreno i bez zadrške govori o svom suprugu, uz svu bol koju je doživjela.
“Robi je duhovno s nama”
“Zapravo, ja uopće ne znam otkud mi snaga, ali sam zapravo u prvom redu jako velika vjernica i doista živim svoju vjeru u svim aspektima. Shvaćam da on nije više tjelesno prisutan, ali je duhovno tu s nama.
Moja djeca nisu krenula toliko vjerskim putem, ali dok se to sve događalo, sjećam se jedne rečenice koju je izgovorila moja kći Dunja. ‘Mama znaš kaj, ja ti nisam neka vjernica, ali nakon ovoga sam sto posto sigurna da ovo nije kraj, da postoji život nakon smrti i da je tata cijelo vrijeme prisutan, da je s nama.’ I kroz cijeli proces tugovanja, kroz sprovod i karmine, pa i danas, mi osjećamo tu njegovu prisutnost.”
Zajednica je podijelila tugu i bol
U svojoj boli Vesna, Dunja i Damjan nisu bili sami – zajednica, u kojoj je Robi toliko dugo djelovao i za koju je toliko puno radio, uzvratila je svaku dobru riječ, svako dobro Robijevo djelo.
“Ljudi nam nisu dali da iskusimo agoniju, nisu nam dozvolili da budemo sami i da tugujemo sami. Ono što smo davali 20 godina, to nam se sve vratilo u trenutku Robijeve smrti.
Sva ta energija, kroz molitve, kroz poruke… Nisam spavala vjerojatno tjedan dana nakon Robijeve smrti, ali u tim trenucima nisam plakala, nisam očajavala, zaista nisam, nego sam sam odgovarala na poruke, cijele dane i cijele noći. Dolazili su telegrami, kuća je bila, kako je svećenik rekao, premala, dvorište je bilo premalo za primiti ljude sve te ljude. Ulica je bila zakrčena automobilima.
Jednostavno – ta naša tuga toliko se podijelila među ljudima da nije bila nesnošljiva. Zajednica je došla pomoći. Nijedno dobro djelo koje smo učinili nije palo u zemlju i propalo. Dotaknuli smo ljude, Robi je ostavio trag na njima. Osam mjeseci kako mojega Robija nema, meni još uvijek ljudi prilaze i daju mi saučešće.
Ja mislim da je Robijeva smrt jako potresla ljude i na je napravila jedan veliki odjek. A mi smo preživjeli, ne samo uz Boga i veliku vjeru, već i uz tu energiju koju smo davali, a koja nam se vratila.
A taj sprovod… To je zapravo bio toliki ponos. Tu nije bilo tuge. To je bilo samo jedno veliko dostojanstvo. Ništa drugo. Ja dosta nisam, do one zadnje pjesme, pustila suzu jer nisam osjećala ništa drugo nego veliki ponos, zahvalnost za sve zajedničke trenutke, za sve ono što smo napravili. Za djecu u koju smo usadili humanu notu. Čovjek, dok odradi dobar posao, osjeća samo ispunjenje.
Ta sva pozitivna energija od ljudi, koji su nam htjeli samo dobro, prenesena je na nas. I sin i kći i ja smo bili ponosni na Robija.”
Nastavak života bez Robija
Novi život bez oca i supruga iziskuje vremena za privikavanje, za prihvaćanje i za oporavak. No jedno je sigurno, život za Vesnu ide dalje, ali s Robijem u srcu.
“Mi više nismo ista obitelj, nismo više toliko vedri i veseli, svatko nastavlja svoj život. No imala sam izbor – ili se pokriti po glavu, uvući se u krevet i očajavati ili pak pružati potporu djeci, biti jaka za njih i biti jaka za Robija. Izabrala sam ovo drugo.
Znam da je on svoju misiju završio ovdje, i da je to to što se tiče ovoga svijeta. Znam da postoji u nekom drugom obliku, u nekom boljem svijetu koji je sigurno zavrijedio. Ali i danas ga čujem u glavi: ‘Guraj dalje, idi dalje, tjeraj dalje’.
Tu su životinjice, tu su njegovi roditelji za koje brinem i koji su stari i nemoćni, nemam vremena za očaj, odrađujem ono što mogu. Trenutno je za mene bolan odlazak na mjesta gdje smo najviše uživali i tamo ne idem. Ove godine nisam bila niti na jednom kolu Ljetne lige, niti ću vjerojatno smoći hrabrosti za Polarnu ligu, ali djelujem, podržavam ih, šaljem dobru vibru, uvijek mogu računati na mene.
Moja djeca odrađuju svoje obveze, idu dalje, nastavljaju tatinim putem i to ih drži. Mi nismo obitelj koja plače i previše očajava. Moj životni moto je ‘Učini još nešto dobro dok si tu’.
Rekla sam ‘Hvala ti Bože, idem dalje, daj mi prilike učiniti još dobra dok hodam po ovom svijetu’. I tim putem sam se okrenula.”
“Ne mrzim tog čovjeka”
Dotaknuli smo se i teme sudskog procesa koji je nedavno preuzeo Visoki kazneni sud Republike Hrvatske. Naime, Županijski sud u Varaždinu donio je presudu prema kojoj bi počinitelj trebao ići u zatvor na 6 godina zbog prometne nesreće sa smrtnom posljedicom uz dodatnu godinu zbog kršenja uvjetne kazne.
Obrana je tražila smanjenu kaznu zbog “olakotnih okolnosti” – treba brinuti za roditelje (a služio je zatvorsku kaznu za nasilje u obitelji) – dok je odvjetnica obitelji Mikec tražila višu kaznu. Sada se čeka odluka Visokog kaznenog suda.
“Ne mrzim tog čovjeka koji je ubio mog Robija, ja njega žalim. No cijeli je proces zapravo otkrio slabosti našeg zakonodavstva i sustava.
S jedne strane imate čovjeka koji je radio 20 godina za zajednicu, koji je davao sebe, svoje vrijeme i svoj život za druge. S druge strane imate čovjeka koji je 20 godina radio protiv zajednice, za to bio osuđivan na kazne zatvora i na kraju je ubio čovjeka. Kao da se radilo o borbi dobra i zla, a zlo je pobijedilo.
Čovjek možda nije kriv za svoje psihičko stanje sam, jer ga ne prepoznaje. Ali su krivi i ljudi koji to mogu prepoznati. Krivo je naše zakonodavstvo koje dozvoljava da ponavljači slobodno rade one loše stvari koje su i do sada radili.
Oni koji imaju pozicije i imaju moć trebali bi ih koristiti za pozitivne stvari u svijetu – možda bi trebalo mijenjati zakone i sustav.
Ja nemam tu moć. Nemam poziciju. Ali imam kolektivnu svijest – to je moje bogatstvo. Imam empatiju. Imam svoje osjećanje prema drugima.
Nisam u početku niti propitkivala ‘Zašto?’, prihvatila sam volju Božju. ‘Ok, to je tako. Ti odlučuješ. Ti si šef. Dakle, to je to’.
Shvatila sam da je Robi umro s razlogom – njegova smrt imala je veliki odjek. Njegovo ime i njegovo nasljeđe dalje živi, neka njegovo ime i njegova ostavština donese pozitivne promjene u našem društvu.
Pokrenite se, nemojte čekati druge, budite odgovorni i savjesni. Razvijte kolektivnu svijest – danas je stradao moj suprug, sutra će to možda biti tvoj ili tvoje dijete ili tvoji roditelji… Pazimo jedni na druge. Ako nećemo otvoreno i iskreno pričati o tome, ništa se neće promijeniti.”
Za kraj smo Vesnu Mikec zamolili za riječi utjehe, za poruku onima koji prolaze istu situaciju i iste osjećaje poput nje.
“Bog postoji. Činiti dobro nije uzaludno jer sve se vraća. Što posiješ, to ćeš i žeti.”
