U šetnji čakovečkim sajmom, u najprirodnijem i najljudskijem okruženju, među domaćim ljudima i domaćim proizvodima, poznate Međimurke i Međimurci otkrivaju nam svoja razmišljanja, ideje i novosti. A mi slušamo, zapisujemo i prenosimo. Bez skrivenih motiva - samo pozitiva.
Današnje prohladno jutro na čakovečkom sajmu srijedom nije omelo veliki broj posjetitelja da za ranog jutra, s izlaskom sunca, dođu na Sajmište i opskrbe se domaćim namirnicama za cijeli tjedan. Krumpir, zelje, paprika, jabuke… sve se to na kolicima guralo prema automobilima.
U metežu, razgovoru i dobrom raspoloženju sreli smo Mašu Hrustek Sobočan, ravnateljicu Muzeja Međimurja Čakovec, osobu koja je preporodila Muzej, osuvremenila ga i radila na provođenju ključnih projekata poput rekonstrukcije i revitalizacije fortifikacije Starog grada Čakovec u Muzej nematerijalne baštine, odnosno osnivanju Riznice Međimurja.
Rad ove marljive profesorice povijesti umjetnosti i ruske književnosti nadaleko je prepoznat pa je tako i Skupština Međimurske županije u travnju ove godine ponovno izabrala Hrustek Sobočan u novi mandat.
Danas smo s njom prošetali sajmom, pogledali novitete, pričali o antikvitetima i “premišljavali” o malim stvarima koje čine svakodnevicu, koje život znače.
A nas je svakako iznenadila i razveselila odmah pri susretu na ulazu u Sajmište – nosila je neponovljivi međimurski ceker u ruci. “Ako stignem, kupit ću mandarine i med”, započeli smo razgovor.
Imate naviku kupovati na sajmu ili tržnici?
“Na čakovečku tržnicu odlazim svake nedjelje ujutro, dok kuham juhicu za nedjeljni ručak. Obavezno kupujem povrće za juhu. Znam i puno puta otići na sajam u Čakovcu – po flance, cvijeće, povrće, voće ili samo na kavicu… Nekada dođem samo prošetati i pogledati malo antikvitete, drvene proizvode. To je sve nama muzealcima zanimljivo.”
Što najviše volite kupovati, čime obavezno punite ceker?
“Svježe voće i povrće, a svakako više povrće… zelene salate, mrkve, peršin, ovisi na što nabasam. Naravno, pazim da bude domaće, od lokalnih OPG-ova, jer razlika se poznaje. Nije po okusu isto ono što kupuješ u trgovini i što kupuješ na placu.”
To znači da i puno kuhate – što se u Vašoj obitelji najviše kuha?
“Sve! Baš sam prekjučer skuhala sarmu za tri dana. Jedemo sve, od variva do pohanog mesa i pire krumpira, što pak moji sinovi od 15 i 17 godina obožavaju. No uvijek pazim da bude hrana na žlicu. U nedjelju pak mora biti klasični nedjeljni ručak – juhica, kuhano meso, pečeno meso s prilogom, neki desert, limunada s medom…” (moramo priznati, ogladnili smo, op. a.).
Spomenuli ste antikvitete; jeste li možda naišli na kakav muzejski primjerak na sajmu?
“Dolazimo zapravo uvijek zbog cijene. Mnogo nas ljudi zove ako nešto imaju kod kuće i žele znati cijenu. Zato istražujemo na sajmu, a danas je to i malo lakše preko interneta. No ipak volim vidjeti na licu mjesta što se nudi – nekada su to stari lusteri, nekada i oružje, nekada alati.
Danas nam se najviše javljaju mladi koji su naslijedili kuće od roditelja ili prodaju obiteljske kuće i sele u stanove pa pronalaze stare predmete koje žele pokloniti Muzeju. Tako dolazimo i do rijetkih zanimljivih stvari, no puno predmeta završi upravo ovdje na sajmu, na prodaji. Nekome će već zatrebati.”
Dolazimo do gospodina Đure Kolca iz Palinovca, on u ponudi uvijek ima stare i zanimljive predmete. Naša sugovornica pronalazi sablju kućne radinosti i proučava ju. “Nije loša izrada. U Muzeju inače imamo veliku zbirku mačeva i sablji, čak i jedan karolinški mač iz 8. stoljeća”, objašnjava nam ravnateljica.
Gospodin Đura pak pokazuje stari francuski ključ iz doba Austro-Ugarske monarhije, objašnjava ravnateljici kako ga je restaurirao. “Razumijete se vi, vidim, u obnovu starih predmeta”, komentira ravnateljica Muzeja.
Koji Vam je najdraži predmet u Muzeju?
“Na to je pitanje teško odgovoriti, deseci tisuća predmeta su u fundusu. No kad bih morala izdvojiti jedan, onda bi to bio prvi predmet koji sam morala obraditi kada sam postala pripravnica u Muzeju.
Radilo se o dječjim kolicima iz 1880. godine koja su izgledala kao minijaturna kočija. Moj zadatak je bio pronaći restauratora, naručiti tkaninu za obnovu, istražiti porijeklo i staviti ga u postav. To je bio prvi predmet na kojem sam radila i koji mi je bio vrlo neobičan i zanimljiv. Zato mi je ostao u dragom sjećanju.”
A koji biste predmet istaknuli kao najneobičniji u Muzeju?
“Sve ovisi o generaciji koja ga promatra. Recimo, današnja djeca se čude starim alatima s kojima se prije radilo, poput škarica za rezanje slame za cekere, ne znaju prepoznati o čemu se radi. Nedavno su me pak djeca iz 3. razreda osnovne upitala što je to gramofonska ploča. Mislili su da je to veliki CD. Meni osobno u Muzeju više ništa nije neobično.”
Postoji li neki skriveni predmet koji se ne izlaže?
“Ne bih rekla da su neki predmeti skriveni ili tajni, već zbog načina čuvanja i starosti ne smiju biti dugo izloženi, poput najpoznatijeg predmeta – povelje Jurja IV. Zrinskog kojom je dao slobode gradu Čakovcu. Ona se smije izlagati samo nekoliko dana zbog zaštite od UV zračenja i rasvjete. Tu su i neke arheološke posude koje smiju biti izložene pod određenom temperaturom i svjetlom, u kontroliranim uvjetima. U takvim slučajevima najviše izlažemo reprodukcije kako bismo zaštitili originale.
Inače je pravilo da se od cijele građe muzeja izlaže samo petina fundusa, uz stalni postav. Nakon par godina dodaješ nešto novo. A u fundusu imamo zaista zanimljive predmete – veliku zbirku oružja, mode, industrijskih predmeta, numizmatiku. Mnogi nam nose novčiće iz 19. stoljeća misleći da su vrijedni, no kada im pokažemo zbirku novčića iz 1. stoljeća shvate zapravo da su ovi iz 19. relativno ‘novi’ i još uvijek lako dostupni.”
Koji vrijedni predmet biste voljeli nabaviti za Muzej?
“Sve što je povezano s obitelji Zrinski. Želja mi je da možemo vratiti što više njihovih predmeta u Čakovec, to bi bilo jako lijepo.”
Dolazimo do štanda s malo drugačijim antikvitetima – minijaturama starih autobusa, vatrogasnih vozila i motora. Motori posebno zanimaju Hrustek Sobočan, već 10 godina vozi motor, a članica je MK Pikač iz Čakovca koji je nedavno proslavio sedam godina postojanja, odnosno ove godine je službeno dobio status moto kluba.
Upravo je na Sajmištu njihova “baza”, a bliži se i sveti Nikola kada tradicionalno dolaze u središte Čakovca kao “Motomrazovi”. Srećemo njezinog kolegu iz MK Orlovi iz Male Subotice – ne propuštamo priliku za zajedničku fotografiju. Dogovaraju sljedeća putovanja motorom i susrete.
Kada smo već na planovima do kraja godine, što možemo uskoro očekivati u Muzeju?
“Upravo spremamo adventski program, a 21. studenog otvaramo tematsku izložbu posvećenu međimurskim umjetnicama koja će biti otvorena tri mjeseca.
U multimedijalnoj dvorani trenutno je postavljena gostujuća izložba iz Prigorja posvećena Vesni Parun, a i imamo spremna vrlo zanimljiva predavanja petkom. Neću za sada ništa otkrivati, no u prosincu nam dolazi zaista poseban gost.
Već smo počeli s obilježavanjem Mjeseca međimurske popevke. Naše djelatnice, Ines Virč i Janja Kovač, odlaze u škole i drže predavanja i radionice na temu međimurske popevke.
S Gospodarskom školom dogovaramo pak šivanje kostima za kostimirana vodstva, a provodimo i projekt Living Castles. Najmlađe čekaju adventski noviteti, bajkaonice i pričaonice.” (puno je događanja, Muzej živi punim plućima, op. a.)
Pažnju joj privlače tople vunene čarape na jednom štandu. “Ovo bi bilo korisno za zimu”, kaže, a gospodin prodavač, kao da je znao da se naša današnja sugovornica bavi poviješću, pred nju stavlja stari damski šešir.
“Taj je šešir star 150 godina i pripadao je mađarskoj grofici! To je Kobali šešir iz Zagreba”, kaže prodavač, a iskusna muzejska djelatnica odmah prepoznaje da je šešir ipak “malo mlađi”, no svejedno pohvaljuje lijepu izradu.
No prodavač ne posustaje, hvali izradu čarapa u nadi da proda nešto. “Vidite, ove su s Kosova, ove mekane, ta ovca živi na 1900 metara nadmorske visine. A ove malo bolje sive, te su od bosanske ovce. Ta je vuna grublja, ali dobra za cirkulaciju”, kaže prodavač, no ništa od prodaje – možda drugi put. Krećemo dalje.
Napravili smo krug po Sajmištu i na kraju nam ostaje još dio sa životinjama, no ravnateljica Hrustek Sobočan nas moli da preskočimo kokoši i da odemo do zečeva. “Bojim se kokoši, ganjale su me kada sam bila mala, no volim zečeve. Kao kućnog ljubimca imali smo i kunića”.
Sada imate kakvog ljubimca?
“Da, border kolija, ženku staru pet godina. Nabavili smo ju kada je počela korona i kada smo svi bili doma. Brzo nam je prirasla srcu, sada je treće dijete u obitelji. Ja sam od malena bila luda za psima, stalno bi ih dovlačila doma. Pas je sreća, ali i odgovornost. Ja šećem s njom ujutro prije posla, to je dobro i za moje zdravlje, a popodne ili djeca ili mama”.
Sjedamo na kraju na kavu, brzinsku. Telefon zvoni, a replika povijesnog sata oko vrata ravnateljice Hrustek Sobočan otkucava – vrijeme je za rastanak.
Med i mandarine će morati kupiti drugi put, obaveze zovu, u Muzej dolaze gosti iz Austrije.
Hvala na ugodnom razgovoru, ravnateljice. Vidimo se u Muzeju!
