Listopad je mjesec ružičaste vrpce, odnosno mjesec borbe protiv raka dojke. Tom prigodom, Melita Vidović iz Šenkovca nam je otvorila vrata svoje kuće i svoje borbe.
Melita Vidović iz Šenkovca bila je aktivna žena koja je s mužem voljela biciklirati. Počeli su s 20, pa triput tjedno po 50, a za vikend 100 kilometara što je bila sasvim uobičajena ruta za njih dvoje.
Odjednom se pojavio neobjašnjiv umor – umor koji nije bio rezultat ni napornog rada ni vježbanja ni kraja radnog tjedna. Tri godine je prošlo od prvih znakova umora do konačne dijagnoze autoimune bolesti – bilijarna ciroza jetre.
Takva se bolest ne može izliječiti, no Melita je uzimala lijekove koje su joj poboljšavale življenje. Tad je jetra stavljena pod kontrolu, ali nakon godinu dana, Melita je ponovno osjetila umor.
“Kolegica mi je rekla da ću prespavati život. Ali to je jednostavno takav umor koji vas priječi u svakodnevnim radnjama. E, to sam opet počela osjećati. Nakon tri tjedna godišnjeg, ja sam i dalje bila umorna. Otišla sam kod doktorice, naručila me na mamografiju i bingo – otkriven mi je tumor.”
Točno na obilježavanje samog Dana ružičaste vrpce u Čakovcu 2023. godine, Melita je dobila ime i prezime dijagnoze.
“Nazvala sam ga “govnar”, a doktorica se složila sa mnom jer je stvarno bio takav”, govori nam Melita.
U prosincu 2023. je već bila na operaciji, a onda su kemoterapije i zračenje obilježile cijelu prošlu godinu.
“Ja sam si mislila, okej, ova godina bude sad za liječenje, to ćemo odraditi i idemo dalje,” govori nam odlučna Melita i dodaje kako je imala najveću podršku supruga, roditelja, sestre i nećakinje.
Suprug i kćer rade u Austriji pa su je na kemoterapije vozili otac (79) i sestra. Sestra je radila popodnevne smjene, tako da su na zračenja išli u popodnevnom terminu.
“Suprug se htio vratiti doma, ali sam mu rekla da ne treba. Bio je uz mene nakon operacije, a tijekom kemoterapija i zračenja su mi trebali mir i tišina. S obitelji sam bila za vikend, a unuci su mi posebno napunili baterije”, govori nam Melita.
Pred unucima nije skrivala bolest. Sama po sebi nije voljela vlasulje, stavljala je eventualno minimalističke marame, a kod kuće nekad ni to. Ali unucima to nije bilo važno – oni su samo htjeli da se baka igra s njima.
Ta baka, koja je prije s njima igrala nogomet, sada nije mogla zakoračiti na stepenice.
“Kemoterapija napravi trajne posljedice kojih nisi niti svjestan. Promijeniš se i fizički i psihički. Čekaš da prođe, ali to ne prolazi. To su trajna oštećenja koja jednostavno moraš prihvatiti,” govori nam sasvim iskreno Melita.
Trenutno koristi pametne lijekove koje joj je odobrila komisija jer je bila vrlo loše nakon kemoterapije i zračenja.
“Kad je trebalo ići na bolje, meni je bilo sve lošije”, rekla je Melita i dodala da te lijekove sad mora uzimati do kraja sljedeće godine, a trebalo joj je 6 mjeseci da joj tijelo donekle prihvati lijekove.
Tumor je metastazirao van limfe, a na PCT-u ga nigdje nije bilo. S pametnim lijekovima ga sad ubijaju ili zaustavljaju jer tumor dojke voli “šetati” do mozga, do kostiju, no uvijek to ostaje tumor dojke.
“Kemoterapija je kao da goriš iznutra”, govori nam Melita. “Tijekom zadnjih zračenja su me užasno boljeli nokti. Onkolog mi je rekao: ‘Ako nećete izdržati, idite da vam počupaju nokte‘.”
Nokti su se odvajali od tkiva i ispod njih se stvarao gnoj, što je rezultirao nesnošljivom boli. Nije smjela prati suđe, nositi rukavice ili prati ruke hladnom vodom.
“Boljela me kosa kad mi je padala. Svaka vlas koja se pomaknula bila je kao žeravica na glavi,” objašnjava nam Melita.
Konačno, odlučila je da će se ošišati. Zapravo, šišao ju je suprug. On plače zbog kose, Melita plače od boli.
“Teško je bilo prihvatiti drugačiju sebe. Misliš da ćeš za godinu dana biti isti, ali ne. Nisi više nikad isti i ne možeš biti. Dok ti prihvatiš sam sebe, onda je već dobro,” govori Melita.
Kad su prošli kemoterapije i zračenja, uključila se u nordijsko hodanje. Prvo je hodala sa zdravim ženama, ali nije mogla pratiti tempo.
“Vidiš te žene koje su 20 godina starije od tebe da hodaju kao rakete, a ti ne možeš,” govori nam.
Tad je otkrila Klub žena operiranih od raka dojke „Nova Nada“ i priključila se njihovim aktivnostima. Te su žene, iako nisu sve prošle potpuno isti put, jedna drugoj velika pomoć.
Najmanje razgovaraju o bolesti, osim ako netko treba neku pomoć. Međusobno se zovu “Pozojke” i ne znaju za odmor.
Melita nam je konkretno nabrojila sljedeće aktivnosti: ponedjeljkom hoda, utorkom vježba, srijedom je kreativna radionica, četvrtkom je veslanje, petkom pleše i dodatno se upisala na vježbanje kao i u školu slikanja.
“Ne mogu čekati da budem kao prije, da radim stvari koje me vesele jer se to neće dogoditi,” govori nam iskreno Melita.
Ova kreativna žena inače jako voli staklo pa joj je i dio hobija ukrašavanje vaza različitim sprejevima i sjajnim folijama. Osim toga, ona i unuka rado izrađuju šareno cvijeće od papirnatih ubrusa i spreja.
Osim svega nabrojenog, Melita rado provodi vrijeme sa svojim životinjama – kujicom Doti, mačkom Micekom i udomljenim mješancem rotvajlera, Fredijem.
Vrlo zaštitnički nastrojen pas Fredi je inače bio vjeran suputnik tijekom njene borbe s tumorom.
“On je sa mnom bio od samog početka. Ljudima nisam govorila da nisam dobro. Onda ide milijun pitanja, a nisam za to imala snage i volje. Psihički nisam klonula, iako su bili dani kad je bilo suza, ali to je vidio samo moj pas,” govori nam Melita.
Za liječnički tim iz Zagreba ima samo riječi hvale. Doktorica Marina Popović joj je na prvom pregledu posvetila sat i pol, sve pitala, sve zapisivala. Kasnije joj je konstantno bila raspolaganju, a na Melitu mislila do te mjere da joj je javila kad se aparat za zračenje pokvario, da se ne vozi bespotrebno u Zagreb.
“U takvim situacijama ti trebaju takvi ljudi,” govori nam Melita, koja je vrlo zahvalna za tim koji joj je olakšao cijeli proces.
Danas je ova Pozojka veoma sretna zbog života kakvog ima. “Kako god je teško i kako god sam drugačija, ja sam sretna. Sretna sam jer sam tu. Dođu mi unuci, mogu se družiti s njima, mogu sve sama, a dobro znam kako mi je bilo kad nisam mogla sama.”
Kako joj je aktivan tjedan, tako joj je aktivan i vikend kad je posjete unuci o kojima priča s posebnom ljubavlju. “Oni su ono za što se vrijedi boriti i živjeti”, zaključuje Melita.
