Povodom Europskog dana darivanja organa, razgovarali smo s tajnicom Udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Međimurja
U ponedjeljak, 30. ožujka 2020., bilo je zadnji put da je Marija Žnidar mokrila, a onda je već navečer završila u bolnici.
Samo šest dana kasnije, počela je s dijalizom – teškim i višesatnim procesom koji je bilo potrebno ponavljati svaki drugi dan.
Kasnije u travnju, uslijedila je teška operacija tijekom koje su joj izvadili jedan bubreg. Nažalost, zbog policističnih bubrega nije bilo drugog rješenja.
Prošlo je još šest mjeseci, a onda su Mariji izvadili i drugi bubreg. Te dvije teške operacije ostavile su trag na Mariji, ali podrška koju je dobila od obitelji odigrala je veliku ulogu.
Dijaliza je potrajala dugih dvije i pol godine, a onda jedne nedjelje u tri u noći uslijedio je poziv iz bolnice koji je glasio: “Gospođo, našli smo Vam donora, morate odmah doći u Zagreb.”
Šok, pomiješani osjećaji, dezorijentiranost u gluho doba noći, ali spremna torba sa stvarima u svakom trenutku.
“To je jedna stvar koju smo uvijek morali imati spremno jer nikad ne znate kad će poziv doći”, govori nam Marija, koja je trenutno tajnica Udruga dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Međimurja.
Već devet dana kasnije, Marija je kući išla s novim bubregom i novom prilikom za život.
“Donor je bio muškarac iz Europe, dalje nisam ništa pitala. Znam da se to više odnosi na srce, ali poseban je osjećaj imati tuđi organ u svojem tijelu”, govori nam Marija s velikim i iskrenim osmijehom na licu.
Sad ju cijeli život čekaju posebne tablete za odbacivanje organa i redovite i česte pretrage, ali Mariju to ne sputava.
Nedavno je proslavila svoj novi drugi rođendan, a život živi punim plućima – učlanjena je u Udrugu žena Savska Ves, bavi se nordijskim hodanjem i svakodnevno zahvaljuje svom donoru u mislima.
