Sad je sve na sinu Dejanu koji kaže kako ima jedan pokušaj - ni više ni manje!
U Vukanovcu, kod skretanja za Gornju Dubravu, nalazi se Glažarova kapelica, no u jutarnjim satima 8. rujna svi su skretali udesno, na makadam koji vodi do Carinikovih gorica. Dočekao nas je domaćin Dejan Kovač – Carinik mlađi iz Macinca.
– Počele su berbe, došli su nam rođaci i prijatelji. Već smo pobrali muškat otonel, nastavljamo s chardonnayom. Godina je odlična, grožđe je zdravo i slatko. Mimoišle su nas prirodne nepogode. Lanjska suša bila je puno gora, nisu nas pogodili mraz ni tuča – ispričao nam je zadovoljno.
Njegove su gorice “motorizirane”. On upravlja četverociklom i krstari redovima. Uz pomoć kršnih momaka na prikolicu tovari kašete s ubranim grožđem i vraća ih beračima prazne.
Bila je to prilika da upoznamo i Dejanovog starijeg brata Krešu Kovača koji odavno živi u Zagrebu. Berbe ne propušta. Zauzeo je muljaču i prešu. Službeno je Krešimir, ali tako ga ni majka Ana Kovač ne zove…
Trenutak istine
No jednoga nije bilo! Glavnog! Legendarni Branko Kovač – Carinik (naglasak je na prvom slovu “i”), suprug, otac i djed, napustio je ovaj svijet 30. siječnja. Ovo je prva berba bez njega.
– Živjeli, za Brankija, sigurno nas gleda! – nazdravili su težaki u predahu, za trpezom. U macinskoj fari i šire nema tko ne zna za Carinikovo vino, desetljećima je u modi. A sada je sve na sinu Dejanu, ovo je trenutak istine.
– Kaj da velim, ovo je prva berba bez jape. Imam jedan pokušaj, neće biti milosti i ne smije biti pogreške! – kaže on.
Sve on zna u teoriji, stasao je u vinogradu uz oca, no stara garda uvijek ima neke finese. Evo kako je u najboljim danima zvučao razgovor između oca i sina Carinika, prilikom flaširanja vina kod 40-litarne punionice.
Otac: “Idemo nuter dodamo dva litra muškata!”
Sin: “Zakaj dodavati, bu se čulo opće?”
Otac: “Ne bu se čulo.”
Sin: “Onda nema smisla dodavati.”
Otac: “No ipak se bu nekaj čulo…”
Sin: “Onda pa tek nesmemo dodavati!”
Carinikov gemištarac je odavno provjerena mješavina chardonnayja, muškat otonela, rajnskog rizlinga i šipona. Dakle, muškat ide u mješavinu.
Dodati muškat?
– Ide, svakako, ali treba ga dodati iz prve, a ne naknadno dotočiti litru ili dvije – rekao je hrabro Dejan, svjestan da ga otac čuje…
Za to vrijeme njegova supruga Anamari Cecarko, majka Ana Kovač i njezina sestra Gabrijela Košak izvodile su čudesa u kuhinji iz koje su izlazili miomirisi. Sestre su nam, vadeći vrele štrukle iz pećnice, pojasnile tko su Glažarovi.
– Mi smo djevojački Glažarove. Otac Franjo Glažar došao je ovdje za zeta, sve su to bile zemlje Glažarovih. Kapelica preko puta ceste je građena 1868. godine. Bila je derutna i otac je dao novac za obnovu, zato ju zovu Glažarova kapelica – ispričale su nam te smo još jednom nazdravili, za Carinika.
*Preuzeto iz lista Međimurja, br. 3673
