Obitelj Mihalković odlučila je svoje dijete upisati u Katoličku osnovnu školu Svetoga Josipa u Čakovcu
Povijesni dan za Međimurje – otvorena je prva katolička osnovna škola u Čakovcu. Tim povodom, razgovarali smo s obitelji Mihalković o motivima za upis djeteta u tu školu te o dojmovima prvog tjedna.
Supružnici Elizabeta i Aleks prošlu su zimu ispunili upitnik kojim je Varaždinska biskupija htjela ispitati zainteresiranost obitelji za ovakav pothvat.
“Nakon toga se sve skupa malo utišalo, vrijeme je prolazilo, mi smo napravili sva testiranja i procjene koje se rade za redovnu osnovnu školu”, govori nam majka Elizabeta.
No, onda je uslijedio poziv i roditelji su bez dvojbe upisali Jonatana u prvu katoličku osnovnu školu u Čakovcu.
“Znali smo da je bolje za dijete da živi u okruženju u kakvom je i doma, da je sve na zdravim temeljima, koji budu mu, jednog dana kad krene u srednju školu, jako potrebni”, objašnjava nam Elizabeta.
Upravo su zato odlazak u prvi razred prihvatili vrlo lako jer su znali u kakvo okruženje ide te tko će se i na koji način brinuti za njega.
Roditeljima se posebno sviđa pristup učiteljica koje se posvete baš svakom djetetu jer naprosto za to imaju vremena, a još ih je osvojilo koliko toga uče kroz samu igru.
“Naravno da moraju imati neke odgovornosti i naravno da se škola ne shvaća olako, ali proces prilagodbe na to je vrlo važan, a oni to njeguju kroz vjerski pristup i igru”, govori Elizabeta.
Jako im se svidjela i rečenica koju su čuli na roditeljskom: “Mi ne želimo da učenici budu odlični đaci, već da budu odlični ljudi.”
I sami učitelji imaju mnogobrojnu djecu pa se šale da je ovaj razred još jedna nova mala obitelj.
Iako je Jonatan otprije znao samo jednog dječaka u razredu, svi su se brzo sprijateljili, govore nam roditelji.
“Kad je u razredu 20-ero djece, sigurno se ne druže svi sa svima, nego uvijek postoje grupice. Ovako kad ih je šestero, mislim da će se i brže riješiti razmirice, a i lakše prihvatiti drugačiji karakteri”, govori nam otac Aleks.
Pitali smo Jonatana je li mu čudno što ih je tako malo u razredu, s obzirom na to koliko ih je bilo u vrtiću. Odgovor nas je pomalo zatekao.
“Sad mi je tako i bolje, nego dok nas je bilo puno”, sigurno odgovara prvašić.
Nakon nastave, djeca ostaju u besplatnom produženom boravku da napišu zadaću i još se malo poigraju. Već drugi dan, Jonatanu se nije žurilo kući, htio je ostati s prijateljima.
“Puno se igramo, tri do četiri puta na dan. Imamo kocke za slaganje, loptu, bojamo crteže, igramo memori… Ne znamo puno toga još, ali dobro”, govori nam simpatičan Jonatan.
Potom nam je prvašić otkrio još jednu zanimljivu novost koja im pruža katolička osnovna škola.
“Dobit ćemo paličnjake, kornjače, ribice i mi budemo se morali brinuti za njih. Posadili budemo i povrće”, objašnjava nam Jonatan, dodajući da će to povrće onda i jesti.
Puno je skeptika koji govore da nova škola djecu neće dobro pripremiti za daljnje školovanje.
“Samo zato što je škola nova, ne znači da su učitelji i ravnatelj novi, nego su to ljudi s 15-ak godina iskustva, a koji dolaze iz katoličkih obitelji. To znači da djeca neće biti zakinuta za bilo kakvo obrazovanje, već će se tome dodati i katolička vjera”, sigurno govori Aleks.
Iskustva s katoličkim osnovnim školama imaju već među prijateljima i obitelji pa je to samo potvrdilo njihovu odluku za Jonatana.
Otac Aleks zaključio je ovaj razgovor s jednom bitnom misli: “Radimo ono što mislimo da je najbolje za naše dijete i normalno je da se ne slažu svi s tim, ali na kraju dana, ne slažemo se niti mi s tuđim postupcima, pa držimo to za sebe jer nije naša stvar. I ne mislimo da će naše dijete zbog katoličke škole biti bolje od onog koji ne ide u tu školu, već mi smatramo da je katolička škola najbolji odabir za naše dijete.”
