Zbog specifičnosti posla do današnjih dana nije izumljen stroj ili mehanizam koji bi mogao kopirati ono što rade kotoripski košaraši
Prije nepuna dva mjeseca popis kulturnih dobara Republike Hrvatske obogaćen je s dvije nove tradicije – međimurskim starim pokladnim običajima i vještinom pletenja predmeta od vrbove šibe koja se njeguje u Kotoribi i okolnim selima.
Odluka o njihovom upisu donesena je nakon višegodišnjeg postupka i razmatranja, a potvrdilo ju je Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu pri Ministarstvu kulture i medija.
Umijeće oblikovanja predmeta od šibe usko je povezano s prirodnim uvjetima i povijesnom baštinom našeg kraja. Nekoć je bilo rasprostranjeno u cijelom Međimurju, a predmeti od vrbove šibe koristili su se u svakom domu. U svakoj su se kući pleli predmeti od vrbove šibe, bila je to prilika za dodatnu zaradu za cijelu obitelj.
Danas se tradicija u najvećoj mjeri održala u Kotoribi i nekoliko mjesta Donjeg Međimurja te u regiji djeluje nekoliko poduzetnika i majstora koji se time profesionalno bave. Znanje se najčešće prenosi kroz praktičnu obuku uz iskusne košaraše.
Dio identiteta Donjeg Međimurja
Da je riječ o dijelu identiteta Donjeg Međimurja, pokazuje i sama zajednica – posebno Kotoriba, gdje se već godinama organizira manifestacija posvećena košaraštvu, Dani šibe i ribe. Danas se u Kotoribi kaže kako je “košaraštvo izgradilo pola Kotoribe”, onu polovicu preko pruge.
No gospodarske promjene, pad potražnje, jeftina uvozna roba iz Kine i niz drugih razloga uzrokovao je i pad zanimanja za ovaj zanat. Danas se u Kotoribi tek desetak pojedinaca bavi košaraštvom, a svi do jednoga kažu kako je to mukotrpan posao pun izazova.
Jedan od rijetkih nositelja kulturnog dobra umijeća izrade predmeta od vrbove šibe u Kotoribi je i Boris Pogorelec, čiju smo radionicu nedavno posjetili.
U pletenju smo uhvatili Borisa Pogorelca i njegovog pomagača Miju Mozeša iz Legrada, također majstora zanata koji je godinama radio u velikom pletarskom pogonu u Podravini.
Treća generacija
Boris Pogorelec treća je generacija košaraša u obitelji. Njegov otac Branko, iako u mirovini, još uvijek dolazi u radionicu svakog jutra i pomaže svom sinu oko poslova. Njegov djed i otac su pak podučavali brojne generacije košaraša – biti šegrt kod majstora košaraša nekada je bilo pitanje ugleda.
“Otkada znam za sebe, pratilo me košaraštvo. Na najstarijoj fotografiji sebe koju posjedujem zaslikan sam među ‘gulinjem’”, započinje svoju priču Pogorelec.
Ovaj majstor košaraš je inače završio Tehničku školu u Čakovcu, smjer računalstvo, no ostao je uz oca i nastavio obiteljski posao – košaraštvo mu je u genima, a umijeće u rukama.
“Iako moja dva sina, Edo i Bruno, pokazuju interes za nastavak obiteljske tradicije, usmjeravam ih da završe škole i pronađu posao van ovog zanata. Imat će lakši život”, iskreno nam priznaje Pogorelec.
Mukotrpan proces
Da košaraštvo nije lak posao, pokazuje i činjenica da je pletenje predmeta od vrbove šibe zapravo najlakši dio procesa.
“Kako biste uopće mogli isplesti košaru, potrebna vam je vrbova šiba, a proces dobivanja suhe šibe je dugotrajan, mukotrpan i zahtjevan.
Vrbova šiba je višegodinja biljka i za nju se treba prvo pobrinuti na polju, u nasadima. Naša su polja u Podravini, u Virju, Molvama i Đurđevcu – tlo tamo zadržava veliki udio vlage što je pogodno za rast vrbove šibe.
Ona raste od travnja do listopada, do trena kada lišće počinje padati i kada završava vegetacija. Kroz tih šest mjeseci šibu treba špricati protiv nametnika i korova, a nakon listopada dolazi žetva.
Godišnje dobivamo 100 tona zelenog materijala. Kažem zelenog jer tu šibu potom treba doma dopremiti, klasirati (raspodijeliti po dužini i debljini), kuhati, guliti i sušiti. Tek onda je šiba spremna za pletenje.
Zato je pletenje u radionici najlakši dio posla – sjediš na toplome, slušaš radio i uživaš u miru”, opisao nam je cijeli proces majstor Pogorelec.
Prodaja i interes
Majstor košaraš u dva sata može izraditi korpu ili košaru od vrbove šibe, a uzorci i način pletenja su pohranjeni u njegovoj glavi.
“Ne postoje knjige, video zapisi ili pak pisane upute kako se pletu predmeti od vrbove šibe. To znanje nosi sam košaraš, a ono se na mlađe generacije prenosi usmenim putem i pokazivanjem, s koljena na koljeno. Znanje se usvaja radom rukama, pletenjem”, kaže naš sugovornik.
Nakon što smo saznali više o cijelom procesu dobivanja vrbove šibe i pletenja predmeta, uz dragocjeno znanje koje nosi svaki košaraš, naivno smo pomislili kako se ručno rađeni predmeti od vrbove šibe iznimno cijene.
“Naši su glavni klijenti gospođe kojima su potrebni predmeti za domaćinstvo, muškarci malo manje kupuju. Našu robu prodajemo nešto na kućnom pragu, a najviše na sajmovima diljem Hrvatske – u unutrašnjosti i na obali.
A na sajmovima nerijetko dolazimo u situaciju gdje nam se pokušava sniziti cijena cjenkanjem. Poštujemo to, svatko se bori za sebe, no vrijeđati se ne damo.
Interesa ima, no naše je tržište zakrčeno jeftinom kineskom robom, često plastičnom koja imitira naše proizvode. Kvaliteta je nikakva, a roba je jeftinija što pak privlači kupce. Zato naša prodaja pati”, kaže Pogorelec koji nekada dobiva i upite popravlja li predmete kineske proizvodnje.
“Idemo ljudima na ruku, želimo pomoći, no to je većinom strojno rađena roba. Jednom kad se rasplete ili ošteti, više se ne može popravljati. A i radi se o plastici, a mi radimo s prirodnim materijalima.”
Kulturno dobro
Vijest da je košaraštvo uvršteno na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske razveselila je obitelj Pogorelec.
“Bilo bi šteta da se zanat ne nastavi i ne prenese na mlađe generacije, možda će nam ta činjenica dovesti više turista i posjetitelja u Kotoribu, ali i više interesa za zanat.
Evo, neki dan je došla djevojka iz Australije čija je baka bila iz Kotoribe i mi smo je učili kako se pletu košare jer se time nekada bavila njena baka.
Dolaze nam busevi, ljudi iz različitih krajeva Hrvatske. Jednom su nam došli i posjetitelji iz Izraela, no svi se čude jednome – zašto nemamo strojeve za izradu košara, cekera i sličnih predmeta. Kako nemamo strojeve!? Evo ih!”, kaže kroz smijeh Pogorelec i pokazuje nam vlastite ruke.
Naime, zbog specifičnosti posla, zbog prirodnog materijala koji lako puca ili pak ima različite dimenzije, zbog više uzoraka pletenja i općenito zbog jedinstvenosti svakog ispletenog predmeta, do današnjih dana nije izumljen stroj ili mehanizam koji bi mogao kopirati ono što rade kotoripski košaraši. Kotoripski košaraši i njihove ruke doista su jedinstveni na svijetu.
