Neg kaj smo neg pravi Međimurci!
Na čakovečkom sajmu zatekli smo pčelare i medare iz Legrada. Drago i Marica Dinhof izložili su legradski med, bagrem primjerice stoji 9 eura i to za kilogram – ne za 900 grama!
Odmah smo im dobacili sitnu provokaciju: “No, ste vi ‘z Legrada onda Međimurci il’ kaj?” Naime, poznato je da je povijesno, etnički, Legrad Međimurje.
Drava je prije nekoliko stoljeća promijenila tok, s južne prešla na sjevernu stranu sela te ih geografski pripojila Podravini, ali oduvijek se barata s tezom kako su Legrađani Međimurci.
-Neg kaj smo neg Međimurci! Da, istina, smatramo se Međimurcima – ni tri ni četiri odgovorio nam je gospodin Drago, pomalo nas čak iznenadivši.
Gospođa Marica je iz benkovačkog kraja, no i ona se, kao prava Dalmatinka, složila da su Međimurci.
Međimurje do Tokija!
-Imali smo inače dva “F” u prezimenu, ali su nam Jugoslaveni jedno uzeli – šali se gospodin Dinhof. Pojasnio nam je potom kako je pradjed Andrija Dinhof stigao iz Graza. U Prelogu je uzeo za ženu Anu Šimunić te su se skrasili u Legradu, gdje su njihovi potomci i dandanas.
Dakle, gospodin Drago bez ikakve dileme ima međimursku krv. A krv nije voda.
Inače, Legrad je ogroman. Tko nije bio, iznenadit će se njegovom veličinom. Vožnja kroz selo traje i traje, a ima ga i u širinu.
-Legrad je 1912. godine imao 3.600 ljudi. Danas je nažalost taj broj pao ispod tisuću. Ljudi su ostarjeli, a brojni su vikendaši.
Oduvijek smo njegovali različitosti, imali razne vjere. Još i danas u Legradu imamo i evangeličku crkvu. A uz Međimurje smo vezani u svakom smislu. Ako trebamo majstora, tražimo ga preko Drave. Med prodajemo u Čakovcu. I tako sve – još smo doznali od gospodina Dinhofa, Međimurca iz Legrada.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3670
