Na imanju obitelji Vindiš u Vukanovcu nalazi se skriveno blago
Nije riječ o materijalnom dobru, već o dobro sačuvanom primjeru tradicijske gradnje, klijeti staroj više od 200 godina. Klijet je očuvana u izvornom obliku, građena je od hrastovog drveta, žute zemlje i pletera, a počiva na visokim pragovima.
Konstrukciju drže okomiti drveni stupovi, a krov je sačinjen od drvenih greda i prekriven šopom – očišćenom raženom slamom.
Unutrašnjost se sastoji od nekoliko prostorija: prešnice sa starom drvenom prešom za grožđe iz koje se drvenim stepenicama ide u potkrovni prostor koji se koristi kao spremište te kamenim stepenicama dolje u prostrani vinski podrum u kojem je ljeti vrlo ugodno boraviti jer temperatura ne ide preko 15 stupnjeva. Naravno, pune bačve dio su te ugode.
Desno od glavnog ulaza u klijet nalazi se posebna prostorija koja se koristila za odmor poslije rada u vinogradu i uživanje u vinu. Čuva je kovačka brava s ringlinom od metalne poluge i s posebnim ključem u obliku kuke, što je jedini metalni dio na tim starim drvenim vratima.
Tko bi se zatvorio u tu prostoriju, bio je siguran da ima potpunu privatnost, pogotovo ako su u pitanju bili ljubavni sastanci. Da ta stara klijet može govoriti, mogla bi ispričati brojne priče, govorila je svojevremeno jedna stara susjeda. Klijet i imanje nasljeđe su Dragice Vindiš iz Varaždina koja sa svojim suprugom vikendima obavezno dolazi na imanje na brijegu.
Tradicija vinarstva
– Ovaj kraj ima bogatu tradiciju vinarstva, u povijesti je cijelo područje Vukanovca bilo prekriveno vinogradima. Imamo podatke da je klijet izgrađena početkom 19. stoljeća, a u vrijeme berbe bliži susjedi bi ovdje donosili grožđe, obavili prešanje, otpremili mošt i trop te ostavili krajem dana čistu prešu i prostor za drugog susjeda koji bi sutra imao berbu. Berbe su bile događaj, od jednom se moglo prešati 4 do 5 tona izmuljanog grožđa, navode domaćini.
Za razliku od susjedne Štrigove koja je zadržala i iskoristila tradiciju vinarstva, na području Vukanovca vinograda više gotovo i nema zbog bolesti loze, zlatne žutice i neuređenih vinograda. Površine koje su nekada bile pod vinogradima, postale su atraktivne za doseljenike i vikendaše koji se u ovom kraju nakon radnog tjedna liječe od stresa.
Obitelj mojih domaćina u Vukanovcu još uvijek ima mali vinograd te proizvodi vino za vlastite potrebe. Do prije desetak godina, kada je broj trsova bio veći, na imanju su se organizirale berbe, a ubrano grožđe se muljalo u muljači, greštalo u gumenim škornjima, da bi se odmah gradio krnji stožac omotan cuftom (pletenicom od vrbinih šiba) i takvo prešalo drvenom prešom, na tradicionalan način, priča Dragica.
Preša se sastoji od postolja, poda s bočnim obodnim planjkama, preslica, masivne grede ili prešpanja te vretena s kamenim utegom pomoću kojega se ručnom vrtnjom vršio pritisak na stožasti koš težinom i do osam tona kako bi masu od grožđa pretvorio u mošt i polusuhi trop.
Neiskorišteni potencijal
Stara preša nažalost se više ne koristi, ona je i dalje dobro očuvana, ali sada služi samo kao uspomena, baš kao i klijet.
– U klijet smo uložili značajna sredstva i vrijeme prije dvadesetak godina uz manju pomoć regionalne samouprave. Samo obnoviti pokrov bio je pothvat koji je trajao pune četiri godine i dosta je koštao. Trebalo je skupiti dovoljno slame, a to je bila muka i snalaženje. Poznanici su nam htjeli pomoći, posijali su raž, ali pala je kiša i to je propalo. Na kraju smo kupili slamu u Stubici, u Podravini, u okolici Varaždina. Također, jedva smo našli majstora koji je imao iskustva u pokrivanju slamom. Takav pokrov za ovu klijet danas bi koštao više od 30 tisuća eura, navode domaćini.
Vindiši su sada u mirovini, održavaju vrt, manji vinograd, voćnjak, a veliko im je zadovoljstvo na imanju okupiti užu i širu obitelj i prijatelje, iako oni imaju sve manje vremena za takva druženja. Stara klijet je u „trećem planu prioriteta”, a bilo bi dobro da nije tako.
S obzirom da se Međimurje diči svojom tradicijom i običajima, prilika je da se ova, zasad još uvijek očuvana, vrijedna starina zaštiti i obnovi te stavi u funkciju kao tradicijsko nasljeđe gradnje, kako je to prezentirano u važećem Prostornom planu Općine Gornji Mihaljevec. Ako se nešto ne poduzme u tom smjeru u sljedećih nekoliko godina, ova će starina s vremenom propasti i nestati u zaborav. Želimo vjerovati da se to neće dogoditi.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3670
