Međimurje je nekad obilovalo i utvrdama od kojih su među najvećima bile dvije u Goričanu
Rijetko tko danas zna da je Međimurje u prošlosti imalo sela koja već jako dugo ne postoje. Jedno od njih, možda i najmanje poznato, zvalo se Đurđijanec. Ono se spominje u prošle godine objavljenoj knjizi naziva Leksikon utvrda Hrvatske.
O njemu se ne zna mnogo, no za naš je tjednik svoja saznanja te ona navedena i u spomenutoj knjizi rado podijelio goričanski župnik i zaljubljenik u povijest Josip Drvoderić.
-Mjesto Đurđijanec bilo je smješteno između Goričana i Hemuševca. O tome svjedoči i toponim jednoga polja koje nosi naziv Đurđance. Jedna međimurska pjesma sačuvala je toponim Đurđance u svojim stihovima: „Čudaj nas je bilo v Kralevci pre cugu, al’ je saki z med nas imel misel drugu. (…) Mi smo se peljali črez đurđansko polje, tam smo zadnjič vidli malo Međimorje.“
Durđansko polje je lokalitet uz prugu između Donjeg Kraljevca i Kotoribe, a nedaleko od Goričana u smjeru Draškovca. Nema podataka o tome koliko je stanovnika živjelo u Đurđijancu, kaže Drvoderić. Kad pak je riječ o utvrdama, one su se sastojale od vodenih barijera, zemljanih nasipa i drvenih kula i tornjeva.
Različite su vojske napadale prostor Međimurja, od Tatara i Mongola, do Turaka koji su i zauzeli područja u neposrednoj blizini Međimurja stvorivši Kaniški sandžak, koji je obuhvaćao jugozapadnu Mađarsku sa sjedištem u Velikoj Kaniži.
I prije 1546., kada su Zrinski postali vlasnici međimurskog vlastelinstva, gradile su se utvrde uz Muru i Dravu, ali na poseban način valja spomenuti sigetskog junaka Nikolu Šubića Zrinskog koji je bio glavni strateg obrane u Međimurju, ali i na cijelom prostoru srednje i južne Mađarske.
Same utvrde kao i osmatračnice imale su važnu ulogu do kraja 17. stoljeća, odnosno do velikog poraza Turaka kad se habsburško-osmanska granica pomaknula na Dunav. Nakon tih godina utvrde su napuštene i pomalo su se urušavale.
Detaljnu kartu Međimurja izradio je oko 1670. talijanski kartograf Giovanni Giuseppe Spalla i na njoj je ucrtao glavne utvrde u Međimurju – Čakovec (Csakathurn), Kotoriba (Cottoriba) i Legrad (Legradth). Na karti su naznačene i ruševine Novog Zrina na Muri (Forte Zrino demolito).
Posebno su zanimljivi mnogobrojni čardaci – straže na Muri – koji su postavljeni od Legrada do Murskog Središća. Ukupno ih je bilo 15, s tim da su neki bili i na Dravi: Novi Dvori, Mursko Središće, Peklenica, Križovec, Miklavec, Novakovec, Domašinec, Turčišće, Hodošan, Goričan, Kotoriba, Hrženica, Donja Dubrava, Novi Zrin i Prelog.
Važna karika u obrani sjeverne granice na Muri bili su seljaci-vojnici iz tri vojvodstva: Goričanskog, Novakovečkog i Kotoripskog. Uz granicu na Muri stvorena je, dakle, gusta mreža utvrda i straža, koje je rijetko probila pljačkaška osmanska sila s druge strane Mure.
Te su utvrde ujedno bile važne Zrinskima za povremene upade u okupirane dijelove Kaniškog sandžaka. Prema karti Martina Stiera iz 1660., okosnicu obrane na Muri čine utvrde: Raskrižje (Ratzcanische), Novi Dvori – Lapšina (Newhoff), Turnišće – Podturen (Tuniz), Novakovec (Nouakowitz), Goričan (Korizan), Kotoriba (Kotoriz) i Legrad (Legrath).
Vojnicima u svim utvrdama zapovijeda kapetan iz Legrada. U trima vojvodstvima 1720. godine živjelo je 417 obitelji. Mnoga mjesta ili selišta koja su bila dijelom pojedinih vojvodata, kao što je to i spomenuti Đurđijanec, danas više ne postoje, ali u 17. stoljeću još su bila važna i ti su seljaci činili stalnu stražu, premda su u pojedinom selištu živjele tek dvije ili tri obitelji seljaka – vojnika.
Na području današnjeg Goričana pronađeni su ostaci dviju zemljano-drvenih utvrda, odnosno gradišta. Prvo se nalazi nedaleko od ceste koja vodi u Hodošan. Pretpostavlja se da su ga sagradili Zrinski. Služila je domaćem stanovništvu da se skloni u slučaju prodora Osmanlija.
Iako je gotovo cijela istočna polovica nekadašnjega zemljanoga humka prekrivena suvremenim građevinama, izuzev istočnog ugla uz koji se prepoznaju tragovi obrambenog opkopa, zahvaljujući granicama katastarskih čestica te topografskim kartama, goričanska utvrda može se prepoznati kao velika obrambena građevina ovalna tlocrta, koja se od zapada prema istoku pruža u dužinu od 233 metra, dok joj širina na zapadnom dijelu iznosi 82 metra.
Iako se iz skromnih ostataka ne može u potpunosti rekonstruirati izgled utvrde, na osnovi njezine površine može se pretpostaviti da je bila velik protuosmanski tabor, odnosno sklonište podignuto za zaštitu domaćega stanovništva od osmanskih provala u 17. stoljeću.
Ostaci druge utvrde nalaze se na istočnom rubu Goričana, na lokalitetu Okolek, sa zapadne strane omeđenom suvremenim građevinama, a s ostalih triju poljima. Iako je lokalitet prekriven vegetacijom, na terenu se može prepoznati zemljana uzvisina ovalna oblika, uzdignuta za približno tri metra iznad susjednoga tla, dijelom okružena neznatnim ostacima obrambenoga opkopa i bedema. Dužina utvrde s opkopom iznosi oko 74 metra, a širina 63 metra, otkrio nam je župnik Drvoderić.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3669.
