Posjetili smo Vincekov muzej na Banfiju - posvećen je Vinku Raineru, bačvaru i poljoprivredniku, ali i voljenom ocu
Na 53. Povorci starih običaja i zanata u Svetom Martinu na Muri sreli smo veselu ekipu iz Banfija i Štrigove – raspjevane Pintare.
U pjesmi i veselju, ali i u dekoraciji prikolice na kojoj su predstavili zaboravljeni obrt izrade bačvi, predvodio ih je Kristijan Rainer iz Banfija.
On nam se pak pohvalio kako je na Banfiju svojim rukama podignuo prelijepo zdanje u čast svome ocu Vinku Raineru – Vincekov muzej.
Pozvao nas je na obilazak koji smo rado prihvatili i jedno sunčano nedjeljno popodne iskoristili smo za posjet Štrigovi i Banfiju.
Put do brijega i predivan pogled
Do brijega Vušivčak, gdje živi Kristijan Rainer sa suprugom Helenom Kolman i kćeri Karin, dolazi se relativno brzo iz Štrigove, samo treba biti samouvjeren u vožnji uskim briježnim puteljcima uz pokoje stajanje za divljenje krajoliku. Put je još ljepši ako se ide pješice, što toplo preporučamo.
A jednom kada se dođe do adrese Banfi 14, pogled seže na ravno Prekmurje i sve do Austrije s jedne strane, a s druge pak na Sveti Martin na Muri.
Na tom je brijegu uz obiteljsku kuću, Rainer, nekadašnji krovopokrivač, podignuo vlastitim rukama kućicu od drveta, naravno, uz pomoć nekoliko prijatelja, koja izgledom neodoljivo podsjeća na planinarske kućice u Sloveniji i Austriji.
Kućicu, u koju je smjestio muzej, podignuo je u roku osam mjeseci, nakon smrti svog oca Vinka – Vinceka početkom 2022. godine.
Većina korištenog drveta u muzeju dolazi s Kristijanovog imanja, a tek je rijetke predmete morao nabaviti od drugih tvrtki.
Muzej čuva uspomene
U tome muzeju izloženi su alati njegovog oca koji je bio pintar, odnosno bačvar. Svoj je životni vijek, dug više od 80 godina, proveo u poljoprivredi i izradi bačvi te ostalih korisnih predmeta od drveta.
“Tata je bio jako pedantan oko svog alata za rad, time je ipak zarađivao za kruh pa smo kao djeca uvijek morali dobro paziti da nešto ne potrgamo, izgubimo ili pak ne stavimo na krivo mjesto. Nakon njegove smrti, skupio sam sve njegovo, sve što se moglo spasiti i sačuvao sam uspomenu na njegov obrt.
Zato sam i došao na ideju muzeja. Sada ljudi dolaze kod nas slušati o mom ocu i njegovom obrtu”, rekao nam je Rainer kada nam je pokazivao alat koji je njegov otac dnevno koristio u svome radu, ali i radni stol koji je Vinko Rainer sam napravio 1953. godine.
A da je i drugima zanimljiva uspomena na Vinka Rainera i Vincekov muzej koji je otvoren vikendima, pokazuje knjiga dojmova za goste puna pohvala i pozitivnih riječi – na hrvatskom, slovenskom, njemačkom i engleskom.
Portreti predaka i otkucaji prošlosti
Našu su pak pažnju ukrali portreti predaka Kristijana Rainera – djed Ludvig, Vinkov očuh, drugi djed Marko, Vinkov biološki otac koji je život izgubio na bojištu u 2. svjetskom ratu, baka Marija i dva portreta Vinka Rainera – jedan iz njegove mladosti i jedan iz djetinjstva.
Dok smo mi pokušali dokučiti više o Vinku Raineru gledajući u njegov portret iz djetinjstva, sin Kristijan pokazao nam je stare valute i obveznice koje je sam Vincek nekoć držao u rukama. Što je njima htio i mogao kupiti?
Stari radio, koji je ujedno i gramofon, svirao je stare njemačke šlagere i domaće hitove iz 60-ih i 70-ih godina, a primijetili smo i stare ure, zidne i ručne, pomno izložene među alatom i slikama. Po njihovim se kazaljkama ravnao Vinko Rainer i one su mu brojale vrijeme na ovom svijetu.
Na par smo mjesta primijetili i oznake RVL IM 1963. – posebno na samom ulazu u muzej. Kristijan Rainer nam je otkrio kako su to početna slova imena – Rainer Vinko, Ludvig i Marija. Iz 1963. godine je i bačva izložena u muzeju. Izrada dobre bačve za vino jako ce cijenila jer je izrada bila dugotrajna i mukotrpna. Vinko Rainer bi tako izradio tek dvije bačve godišnje u prosjeku – no te su bačve zbog visoke kvalitete nadživjele svog tvorca.
Za kraj našeg razgovora upitali smo Rainera sjeća li se kakve posebnosti kod svog oca. “Moj je otac bio nagluh i nije previše govorio. Radio je svojim rukama i tako prehranjivao svoju obitelj. A živio je ovdje, na najljepšem kutku Međimurja”, kratko je zaključio Kristijan Rainer.
