Djeca su nekad satima igrala skrivača i školicu, bez interneta i mobitela. Danas? Te igre su gotovo zaboravljene. Evo zašto ih hitno trebamo vratiti
Starinske igre poput školice, skrivača i popularne “ciglice” obilježile su djetinjstva mnogih Međimuraca, posebno onih koji su odrastali osamdesetih i devedesetih godina – kada nije bilo mobitela, a društvene mreže bile su stvar doslovnog izlaska na cestu.
Iako zvuče kao pojam iz “muzeja djetinjstva”, bile su srce svakog popodneva prije pojave TikToka i WiFija. Naime, prije nego što su Gen Z i Alpha generacija naučili “skrolati”, mi smo se hrabro skrivali iza živica i gradili kule od blata.
Bez aplikacija. Bez algoritama. Uz pregršt dobre volje, malo krede i loptom s obližnje tržnice.
Ciglica: igra za prave ulične ratnike
Ciglica nije imala upute ni aplikaciju. Sve što ti je trebalo bila je boca, limenka ili – kako joj ime kaže – prava cigla. Postaviš je na sredinu, podijeliš ekipe, uzmeš loptu (najčešće onu gumenjaču koja pišti kad je jače stisneš) i akcija počinje. Tko sruši ciglu, mora je brzo vratiti dok ga protivnici gađaju. Adrenalin? Zagarantiran.
Zvuči opasno? I bilo je – ali i neodoljivo uzbudljivo.
Školica: umjetnost ravnoteže i preciznosti
Školica je pak tražila spretnost, preciznost i dobru ravnotežu. Nacrtana kredom na asfaltu, bila je pravi izazov koji smo svi htjeli savladati.
Svaki kvadrat imao je svoju važnost, a mali kamenčić bio je kao zlatna ulaznica. Zabavno je bilo i malo varati, pa se u trenucima „pravljenja reda“ vodila prava „bitka“ oko pravila. Pobjednici su bili oni koji su imali savršen balans – i moć ignoriranja nervoznih komentara sa strane: “Ej, zgazil si crtu!”
Skrivača: igra koja nas je učila taktici
Ova igra nije tražila ništa osim dobre ekipe i puno mašte. Po cijelom kvartu – dvorišta, grmovi, garaže, pa čak i kokošinjci znali su poslužiti kao skrovišta. Vikao se “DOŠAAAL!” i tada si znao da je vrijeme da pobjegneš ili se moliš da te ne pronađu. I da, svi smo bar jednom pokušali uvjeriti “tražitelja” da „nije vidio baš mene“.
Danas, dok naši klinci neprestano gledaju u ekrane, sjetimo se koliko je lijepo bilo istrčati na ulicu i jednostavno igrati. Starinske igre nisu bile samo igre. One su bile naša svakodnevica i najbolji dio djetinjstva.
Možda je vrijeme da im se vratimo. Da zajedno s našom djecom ponovno nacrtamo školicu, složimo ciglu i započnemo igru skrivača.
Ne da ih natjeramo na igru, već da im pokažemo svu ljepotu i snagu igre koja se pamti i prepričava cijeli život. Jer djetinjstvo bez smijeha i igre nije djetinjstvo – a naša su sjećanja na starinske igre poklon koji vrijedi dijeliti.
Tko zna – možda i Gen Z zaključi da nije loše ponekad se malo zaprljati koljena i zaboraviti na mobitel.
Jer – iskreno – kad ste zadnji put čuli dijete da viče: „Ajde ti brojiš do sto!“?
