U anketi o najgorem govoru u Hrvatskoj, međimurski dijalekt je "pomeo" konkurenciju. I iskreno – ponosni smo. Jer što teže za razumjeti, to autentičnije, zar ne?
U jednoj anketi koja ovih dana kruži hrvatskim medijskim prostorom, čitatelji su zamoljeni da odaberu – vjerovali ili ne – “najgori dijalekt u Hrvatskoj”. I pogodite tko bez konkurencije zauzima prvo mjesto? Naravno, međimurski dijalekt.
Ali znate što? Hvala vam na tom priznanju. Jer ako biti “najgori” znači da nas nitko iz Zagreba ne razumije kad pričamo punom brzinom, da naši izrazi nemaju pandana u književnom jeziku, i da nam ni autocorrect na mobitelu više ne pokušava pomoći – onda smo mi stvarno prvaci.
Međimurski dijalekt nije samo skup riječi koje zvuče “čudno” onima s juga, zapada ili središta. On je naš jezični oklop. Kod – koji se ne dešifrira lako. I istovremeno – melodija koja svima nama iz Međimurja ima posebno značenje, djetinjstvo, humor, inat, toplinu i identitet.
Pa neka se zna – nismo mi “najgori”. Mi smo samo najzaštićeniji. Ako nas ne razumiješ, to nije naš problem. To je tvoj izazov.
“Zvučimo kao da govorimo mađarskim jezikom pomiješanim s prehlađenim slovenskim i da nas boli zub?” Možda. Ali naš međimurski dijalekt ima ritam, logiku i dušu koju treba doživjeti, a ne secirati.
Nećemo se ljutiti na medij koji je objavio anketu – dapače, veselimo se svakom spomenu. Samo bismo sljedeći put molili opciju “najposebniji dijalekt”. Tu bismo opet pobijedili – i to još uvjerljivije.
I za kraj, ostavljamo vam best of međimurske poslovice:
- Bolje se ciganjski peljati, nego gospodski pešice iti
- Da ga nej bilo bedaki, pametni nej mogli živeti
- Hodi kak muha brez glove
- Ide kak voda v breg
- Ima penez kaj žaba perja
- Jan pes se ne grize som
- Što je dožen i na Božić je tožen
- Ke je bliže peći, bolje se greje
- Lefko je žabo vu vodo natirati
- Mali ftić, veljki krič
- Spi kak gljuha svija
- Teško je storoga koja vučiti voziti
- Zabadaf je lepa zdela, ak je prozna
- Čuda ženi, kilavo dete
- Tiha voda brege gloda
- Saka rit de na šekret
