Sedam godina bez Olivera Dragojevića. Na današnji dan prisjećamo se glazbene ikone čiji glas, pjesme i emocija i dalje žive u svakome od nas.
Na današnji dan, 29. srpnja 2018., Hrvatska je ostala bez Olivera Dragojevića. Sedam godina kasnije, njegov glas još uvijek odzvanja srcima tisuća ljudi, njegova glazba ne blijedi, a emocija koju je unosio u svaku izvedbu i dalje dira generacije koje su s njim odrastale, zaljubljivale se, tugovale i slavile život.
Rođen 1947. godine u Splitu, odrastao je u Veloj Luci, mjestu koje mu je ostalo vječna inspiracija i kojem se uvijek vraćao. Danas počiva upravo ondje – u miru svoje luke, pod borovima, uz šapat valova.
Djetinjstvo puno ljubavi, ali malo svega drugog
„Rodija san se kao peto dite Kate i Mate Dragojević. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu jer smo bili prava sirotinja“, govorio je jednom Oliver. Njegovo djetinjstvo obilježili su skromni uvjeti – malo hrane, malo prostora, ali puno ljubavi. Sjećanja na američko maslo, mlijeko u prahu i ljetovanja u prepunim kućama Vele Luke bila su sastavni dio njegova identiteta.
„Bilo nas je ka pasa, po trideset ljudi spavalo bi di stigne – u hodniku, u kužini, u dvoru“, prisjećao se s toplinom i humorom. Taj osjećaj zajedništva i snalažljivosti pratio ga je cijeli život.
Glazba kao sudbina
Glazba nije bila izbor – ona je jednostavno bila dio njega. Već sa pet godina dobio je usnu harmoniku od oca, a ubrzo i gitaru. Brat Aljoša bio mu je prvi glazbeni partner – zajedno su nastupili na Radio Splitu još kao djeca. „Ajde ti pjevaj nešto“, bio je najčešći zahtjev na obiteljskim okupljanjima, a Oliver nikad nije odbio.
Formalno glazbeno obrazovanje stjecao je u Splitu, gdje je učio klarinet i klavir, a na Višoj pedagoškoj akademiji glazbeni smjer je upisao – ali nikad završio, jer ga je glazba odnijela u drugi smjer.
Vesna – žena njegova života
Godine 1973. upoznao je Vesnu, svoju životnu suputnicu. Bila je to, kako je znao reći, prava stvar u pravo vrijeme. Upoznali su se na Stradunu, sasvim slučajno – on s djevojkom pod rukom, ali pogledom za drugom. „Bila je jedna Jelena, a on ide za mnom“, šalila se Vesna godinama kasnije.
Vjenčali su se 1974., živjeli u skučenim uvjetima, zajedno s još devet članova obitelji. Vesna je često znala reći: „On je bio sponzoruša, ja sam ga uzdržavala.“ Ipak, ljubavi nije nedostajalo. Tijekom 44 godine braka zajedno su odgojili trojicu sinova – Dinu, Damira i Davora – i dobili sedmero unučadi.
Glazbeni put i Zdenko Runjić
Suradnja s legendarnim Zdenkom Runjićem označila je prekretnicu u Oliverovoj karijeri. Njihova prva pjesma bila je „Picaferaj“, a zatim su nizali bezvremenske hitove – „Cesarica“, „Pismo moja“, „Trag u beskraju“… Njihovo prijateljstvo bilo je duboko, a glazbeni senzibilitet gotovo telepatski.
„Bili smo karakterno potpuno različiti, ali smo u glazbi disali isto“, rekao je Oliver nakon Zdenkove smrti. Zajedno su osvojili publiku, ali i zadržali dostojanstvo koje današnjoj estradi često nedostaje.
Skromnost kao način života
Oliver nikad nije bio od pompe, reflektora i glamura. Rođendane nije volio slaviti. „Nakon pedesetog, sve mi je to nepotrebno. Ali moji dragi ljudi me nagovore – i onda slavim. Pomalo gunđam, al’ mi bude drago“, govorio je sa smiješkom.
Bio je jednostavan čovjek – sretan u tišini mora, sa štapom u ruci, gitarom u krilu i obitelji oko sebe. „Najlipše mi je kad smo Vesna i ja sami na brodu, kad nema svitla, samo zvizde“, pričala je Vesna.
Posljednje poglavlje
Godine 2017. dijagnosticiran mu je karcinom pluća. I tu je bolest prihvatio dostojanstveno, bez medijske drame, bez patetike. Preminuo je 29. srpnja 2018. godine – tiho, kao što je i živio.
Njegov ispraćaj bio je jedinstven – tisuće ljudi, brodovi, pjesma, suze i tišina. More je tada zašutjelo.
Nasljeđe koje ne blijedi
Sedam godina kasnije, Oliverove pjesme i dalje su tu – u srcima, na radiju, u svadbenim kolima, na oproštajima, u tišini automobila na dugim putovanjima. One su dio našeg identiteta, našeg jezika emocije.
Oliver nije bio samo pjevač – bio je glas naroda. Bio je more. I još uvijek jest.
