Ivan Štefić, poznat kao Klasičar, odlazi u zasluženu mirovinu nakon 41 godine rada u Općini Donja Dubrava. Otkrijte njegove nezaboravne priče i planove za budućnost
Ivan Štefić ili svima poznatiji kao Klasičar minuli mjesec otišao je u mirovinu, nakon 41 godinu rada. On je sinonim za našu Općinu.
Svi su dolazili i odlazili, a on je bio cijelo vrijeme tu. Ne da je sinonim za općinu, on je „stariji“ od nje. Općina Donja Dubrava formirana je 1993 godine, a on se zaposlio u Mjesnoj zajednici Donja Dubrava, koja je bila u sastavu Općine Čakovec, davne 1984. godine.
Radio je s nekoliko predsjednika Mjesne zajednice te 5 načelnika općine (Ladislav Kranjec, Nikola Grošanić, Dražen Miser, Marijan Varga i Damir Vidović).
S Damirom je radio tek nekoliko tjedana, ali ušao mu je u statistiku, a on ga je ispratio u mirovinu.
Biranim riječima na svečanoj sjednici Općinskog vijeća naše općine mirne umirovljeničke dane poželjeli su mu župan Međimurske županije, Matija Posavec i Monika Žinić, pročelnica JUO općine.
Iako je službeno umirovljenik on ne može biti miran. I dalje će krstariti s biciklom Dobravom, trošiti više vremena na Ivanku, djecu i unuke, rezati kivi po mjesto, ići u ribičiju i pogledati „Dubravčan“ na Krbulji i piliti drva sa svojom motorkom s kojom je sako ljeto vu fašenjskom vrapcu.
Klaso bili ti sretni i mirni umirovljenični dani. Zaslužio si ih.
U „Dobravskim novinama“ objavljen je intervju s njim koji je vodila Tamara Punčukar.
Za početak, ispričajte nam nešto o sebi..
Rođen sam 04.01.1963. godine u Donjoj Dubravi, gdje sam završio Osnovnu školu (1978.), a srednju školu polazio sam u Srednjoškolskom centru Čakovec (bivša gimnazija) i po zanimanju sam srednji ekonomist – programer (1982.) Majka Klara bila je domaćica (rođena Šoštarić) a otac Vid radnik. Još imam sestru Katarinu i Mariju te brata Dragutina.
Kako izgleda kada prođe 41 godina na istom radnom mjestu Općine ? Što biste rekli da je ostalo isto, a što se potpuno promijenilo u Općini Donja Dubrava?
Bilo je to davne 1984. godine kada se zapošljavam u Mjesnoj zajednici na poslovima tajnika. Nastankom Općine 1993. godine obavljam poslove tajnika, kasnije i poslove pročelnika (v.d.) a od 2020. godine obavljam poslove tajnika Općine sve do današnjih dana. Glavna promjena odnosi se digitalizaciju rada, a papira je sve manje.
Otpratili ste više načelnika tijekom karijere – jeste li ikada razmišljali da se i sami kandidirate za načelnika?
Dužnost načelnika nije mi nikad bila opcija, iako sam imao ponudu da budem prvi načelnik Općine.
Kako je protekao doček novog načelnika Damira Vidovića u Općini Donja Dubrava te koji bi ključni savjet dali novom načelniku na početku njegova mandata, s obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo u općinskoj upravi?
Ovogodišnja primopredaja vlasti bila je provedena uredno kao i svaka do sad. Posebnost ove je što je to ujedno bila i moja posljednja. Svaki novi načelnik je novi izazov – nova razmišljanja, novi projekti, a stotine stvari ovisi o realizaciji istog. Za sve načelnike moja je poslovica bila „ko pita, ne skita“ jer ako više pitaš, više i znaš. Sa svim načelnicima bio sam i ostao u odličnim odnosima.
S vašim biciklom ste bili gotovo zaštitni znak mjesta – što Vam je to prijevozno sredstvo značilo i imate li neku anegdotu s biciklom koju još niste podijelili?
Bicikl mi je omogućavao da vidim neke stvari koje iz auta ne mogu vidjeti i da čujem od mještana ono što iz auta teško mogu čuti. U radnom vijeku, čak sam dva puta ostao bez bicikla.
Biti 41 godinu “u službi mjesta” – koliko je to više od običnog posla? Je li bilo trenutaka kad ste poželjeli odustati?
Biti tajnik znači biti spreman da se 24 sata u danu suočavate s pitanjima, primjedbama, žalbama i prijedlozima mještana, ma gdje god bili. U dva navrata sam gotovo otišao iz Općine (Osnovna škola i Razvitak), ali sam na nagovor načelnika ili predsjednika Općine odustao od promjene radne sredine.
Mještani Vas često oslovljavaju s nadimkom ´Klasičar´ – odakle potječe taj nadimak i kako ste ga prihvatili? Ima li neka posebna priča iza njega?
Nadimak ´Klasičar´ dobio sam najprije igrajući košarku – po klasičnom prodoru prema košu. Igrajući nogomet stekao sam još i nadimke ´Kalc´ i ´Klaso´.
Kada pogledate Donju Dubravu danas, što Vam najviše grije srce, a što biste voljeli da se još popravi?
Ono što ću pamtiti kroz radni vijek i gdje sam najviše rada uložio bila je najprije izgradnja vodovodne mreže, izgradnja stambene zone Donje polje, zatim izgradnja školska sportske dvorane, izgradnja telefonske mreže i zgrade telefonske centrale, izgradnja plinske mreže, izgradnja vrtića, gospodarske zone, rekonstrukcija niskonaponske mreže pa sve do zadnjeg velikog projekta – uvođenja kanalizacijske mreže. Ono što sam želio, a nije napravljeno su veliki vidikovac na ušću kanala HE i Drave, poslovni centar (sada stara škola) i Dom za starije osobe.
Kako je izgledalo baviti se nogometom uz posao u općini? Postoji li neka “sportska priča” koju ćete zauvijek pamtiti?
Igranje nogometa bio mi je ispušni ventil za posao u Općini. Najviše društvenog rada uložio sam upravo u NK Dubravčan gdje sam bio aktivan od 1979. do 1993. godine – kao igrač, blagajnik i tajnik. Ponovno sam se vratio u nogomet 2016. na dvije godine i u tom sam periodu obavljao dužnost tajnika nogometnog kluba. Nešto kraće vrijeme bio sam tajnik i u ŠRD Štuka (1996.-2004.)
Od tužnih trenutaka, jedan koji mi se posebno urezao u sjećanje bilo je donošenje ključeva prostorija nogometnog kluba u Općinu dok je klub zamalo prestao s radom. Od onih sretnih trenutaka, pamtim nastup naših ribiča juniora na tri svjetska prvenstva, kao i sva naša osvojena prvenstva u nogometu.
Što biste savjetovali nekome tko danas započinje karijeru u lokalnoj samoupravi?
To je posao u kojem morate biti spremni na brojne kritike i rjeđe pohvale. Karijera, odnosno mandat vam svakodnevno ovisi o drugima…
Kako planirate provoditi dane u mirovini? Hoće li bicikl i dalje biti u funkciji?
Imam brojnu obitelj, a sve kreće od moje desne ruke – supruge Ivanke. Imamo troje djece; kćer Dariju, doktoricu računalnih znanosti, sina Emila koji je po struci medijski tehničar i Loru, magistru prehrambenog inženjerstva. Snaha Lucija podarila nam je unuke Bornu, Zitu i Tomu. Veselim se ribolovu i putovanjima, a nastavit ću se baviti uzgojem voća, povrća i domaćih životinja. Bicikl će ostati moje glavno prijevozno sredstvo sve „dok me noge nose“.
I za kraj – kako biste u jednoj rečenici opisali svoj radni vijek u Općini Donja Dubrava?
Život pun izazova.
I dok se „Klasičar“ polako sprema zatvoriti svoju općinsku bilježnicu i zaključati uredski stolac, sigurni smo da će njegova prisutnost još dugo živjeti kroz priče, šale i sjećanja mještana. Bicikl će i dalje krstariti dobravskim ulicama, možda malo sporije – ali s istim osmijehom i vedrinom. Hvala mu na svemu što je učinio za Donju Dubravu, a u mirovini želimo zdravlja, uživanja i – da se nikad ne prestane baviti klasično dobravskim životom.
