Prije tri godine, List Međimurje i naš portal pisali su o obitelji Čičko koja je iz Zagreba doselila u Donji Kraljevec kako bi uzgajala koze
Za mnoge naše međimurske mlade ljude, koji odlaze u potrazi za srećom u Zagreb ili pak u inozemstvo, njihova priča bila je nepojmljiva.
No, Jelena Vuletić Čičko, medicinska sestra, i Krunoslav Čičko, veterinarski tehničar, prije nekoliko godina odlučili su riskirati sve i svoju sreću potražiti kod nas doma – u Međimurju.
Godine 2022. imali su stado od 35 koza čime su se već onda svrstali među veće uzgajivače, a imali su i planove za nastavak širenja gospodarstva. Tada su uglavnom proizvodili mlijeko, a proizvodi od kozjeg mlijeka još su bili ideja na papiru.
Priča o domaćem kozjem siru
Prije nekoliko dana, kada smo se vozili kroz Donji Kraljevec, na ogradi njihove kuće, u susjedstvu rodne kuće Rudolfa Steinera, velikim je slovima pisalo: KOZJI SIR.
Odlučili smo na kratko skrenuti s puta i posjetiti obitelj Čičko – kako su, kako napreduju, jesu li se prilagodili životu u Međimurju.
Dočekao nas je Krunoslav Čičko, gazda imanja. Pokazao nam je imanje, ali i inovacije u tijeku – naime, obitelj se intenzivno počela baviti proizvodnjom kozjeg sira i proizvoda od kozjeg mlijeka, a uskoro će u pogon pusiti i siranu sa zrionom. Uhvatili smo ga u trenu kada je “kuhao” kozji sir.
“Startali smo s 20 jarica kada smo se doselili u Međimurje, a danas ih imamo 70. Počeli smo s proizvodnjom mlijeka, a kada smo vidjeli da je otkupna cijena mala, počeli smo proizvoditi sir, što nam danas donosi najviše zarade”, otkrio nam je gazda Čičko.
Kozara u Međimurju sve je manje
No, život obitelji Čičko u Međimurju i njihova životna strast nije bez problema. Krunoslav Čičko je predsjednik Regionalne udruge kozara i ovčara Ruka i kaže kako su od 70 proizvođača kozjeg mlijeka u Međimurju spali na jedva 10.
“Trend pada i očito je da tu nešto ne štima. Otkupna cijena je premala da bi se manjim proizvođačima isplatio uzgoj koza. Uz pad proizvodnje kozjeg mlijeka suočavamo se i s bolestima, a nedavno nam je prijetila slinavka i šap. Možda je Hrvatska presporo i prekasno reagirala u mjerama zaštite. Za sada se bolest nije proširila Međimurjem, no opasnost uvijek postoji. Budućnost za kozare ipak postoji – a to je proizvodnja sira.”
Proizvodi od kozjeg mlijeka sve popularniji
Ipak, proširili su proizvodnju, uveli su novitete, dobili sve potrebne dozvole i registracije, a uveli su i dostavu. Njihovi sirevi konzumiraju se u Varaždinu, Ludbregu, Zagrebu i Čakovcu, ali i okolnim mjestima. Kada smo pričali s gazdom, u pozadini je cijelo vrijeme zvonio mobitel. “To zvono koje čujete svakih nekoliko minuta, to su narudžbe za sireve”, ponosno je rekao gazda.
“Sada imamo malo širi asortiman, uz malo naših eksperimentiranja. Klasični kozji sir, kuhani kozji sir, sir s aromom dima, sir u bučinom ulju sa sjemenkama, cijeli niz svježih desertnih sireva – badem i med, pekan orah i javorov sirup, pistacije i agavin sirup te pinjole i med od borovih iglica. Kada dovršimo zrionu, probat ćemo proizvoditi sireve s plemenitom plijesni”, pokazao nam je, ali i servirao za probu nekoliko sireva. Naravno, bili smo oduševljeni.
Osim sireva, proizvode i jogurt, kefir te mlijeko, a i sirutka je sve popularnija. “Nekada nismo znali što sa sirutkom, a danas nam ponestaje. Proširila se fama da sirutka ‘čisti’ organizam, posebno nakon što se malo više zaviri u čašu. Ne znamo je li to istina ili nije, nikada nije dokazana ljekovitost kozjeg mlijeka. Mlijeko je lakše probavljivo, to jedino pouzdano znamo. Ako je nekome pomoglo i poboljšalo zdravlje, odlično!”
Financije i vrijeme ograničavajući faktor
Uz sve inovacije, mjesta za daljnje ulaganje ima, no financije su ograničavajući faktor, a i vrijeme. “Trenutno se ja bavim kozama 24 sata na dan, a žena radi kao medicinska sestra. Moja djeca za sada ne pokazuju interes za kozarstvo, to je u redu, no vidjet ćemo kako će biti dalje. Da bi nam se sve isplatilo, potrebno je imati 150 koza. Država i županija pomažu simboličnim iznosima.
U planu jest proširenje stada, no za to treba više mjesta i nadogradnja štala. A za to opet trebaju financije i dodatna radna snaga. Planirali smo i obnoviti jedan objekt na imanju u kućicu za volontere koji bi htjeli pomagati nekoliko dana, pa do mjesec dana, što je uobičajena praksa u Europi.”
Život u Međimurju
Pitali smo ih i jesu li se prilagodili životu u Međimurju. “Jesmo, postajemo sve više lokalci. Pozitivno su nas iznenadili susjedi, od pomoći s imanjem do druženja. Takvo zajedništvo nismo do sada iskusili. Odmah su nas prisvojili.”
Ustraju u svome snu
Usprkos problemima, neprestanom radu na imanju (nema godišnjeg odmora kada se baviš životinjama), obitelj ustraje, a posebno Krunoslav. “Da nema entuzijazma i volje, da nema ljubavi prema životinjama koju gajim od malena i da nema našeg sna, ja bih se odavno zaposlio u Tehnixu u Donjem Kraljevcu i prodao sve.
Drži nas ideja da sami stvaramo proizvod, da ga sami prodajemo i da naši kupci pohvale i prepoznaju naš trud. Ponosimo se našim radom, a sve što zaradimo, investiramo dalje u naš san i u koze. Zato smo siranu nazvali ‘Koze i mi’. Jer, tko proizvodi sir? Pa koze i mi!”.
