Ivica Perhoč, nekadašnji međimurski župan i bivši dugogodišnji direktor Čakoma, otkrio nam je kako provodi umirovljeničke dane
Ivica Perhoč je poznati međimurski političar, dugogodišnji direktor Čakoma, ali i nekadašnji međimurski župan.
Nedavno smo ga ugledali i u Gradskom vijeću Grada Čakovca – kandidirao se na listi SDP-MDS i upao je u Gradsko vijeće zajedno s Juricom Horvatom, Zvonkom Knezićem i Velinom Horvat.
Perhoč, kako nam otkrio na konstituirajućoj sjednici Gradskoj vijeća, početkom godine se, nakon dolaska nove direktorice Lidije Miše Jalšovec, povukao iz GKP Čakom i službeno ušao u mirovinu.
Kraj jedne ere u Čakomu
Sada radi u privatnoj tvrtki u Čakovcu, kao asistent uprave, na četiri sata dnevno, uz mirovinu.
“U Čakomu sam od njegovog osnivanja, dakle 30 godina, uz pauzu od 5 godina kada sam bio župan. S 3. veljače, na moj 67. rođendan, zaključio sam svoj radni odnos i službeno ušao u mirovinu. Kao direktor sam se razdužio na Noć vještica 2024. godine, a nova direktorica je došla na Dan mrtvih”, objasnio nam je.
Upitali smo ga i zašto nije ostao raditi u Čakomu na pola radnog vremena, ipak je u Čakomu proveo velik dio svog života.
“Nisam ostao u Čakomu, smatram da me Čakom više ne treba. U javnom sektoru je uvijek bilo kritičara, i uvijek će ih biti. Sada sam promijenio okruženje, stres sam ostavio iza sebe. No, oduvijek sam volio raditi, i smatram da još mogu raditi. Dok ću imati svoje zdravlje, neću biti gladan kruha.”
Osvrnuo se i na svoje bogato radno i životno iskustvo, ali i na ljude koji su oblikovali njegov radni vijek: “Zahvalan sam svim ljudima, svim kolegama od kojih sam mogao učiti, jer sam zapravo učio na njihovom uspjesima, ali i pogreškama.
O meni i mojem životu mogu govoriti moja djela. Ja znam da sam običan čovjek, i s dobrim i lošim odlikama. Sve što sam radio, radio sam s dobrim namjerama.”
Mirniji i skromniji život, uz zahvalnost
Otkrio nam je i detalje iz svog privatnog života. Bivši direktor Čakoma i nekadašnji župan Međimurske županije živi skromno, kako kaže, bez dugova i bez briga.
“Živim u 25 kvadrata, podstanar sam, imam auto star 15 godina. Pomažem bivšoj supruzi i sinu. Nikoga ne mrzim, nikome ne zamjeram.
Smatram se bogatim i sretnim čovjekom. A kada kažem da sam bogat, ne mislim na materijalni aspekt života. Bogat sam po tome što me puno ljudi poznaje, puno ljudi me pozdravlja, zaustavlja me na ulici, želi razgovarati sa mnom, čuti moje mišljenje i savjet…
Znanje, iskustvo i poštenje tri su ljudske vrline koje sam u životu najviše cijenio i po njima gledao ljude. To nam nitko ne može uzeti i one se ne mogu kupiti.”
Nastavak političke karijere
Ulazak u Gradsko vijeće za Perhoča nije novost, već povratak korijenima: “Bio sam aktivan u Gradskom vijeću Grada Čakovca još od doba prve gradonačelnice Marije Ružić. Isto tako i na Županiji. Cijeli život sam radio na tome da zajednici bude bolje. Bilo kroz politiku, bilo kroz posao.”
Perhoč ne traži aplauze, ali jasno je da svoj angažman smatra dužnošću prema zajednici. Njegova je snaga u dosljednosti i jednostavnosti. U mirovini je, ali radi. Bez funkcije je, ali i dalje prisutan u zajednici. Skroman je, ali nije neprimjetan.
I za kraj, u duhu šale na vlastiti račun, s trunkom istine, otkriva nam kako odgovara na najjednostavnije pitanje u prolazu: “Kako si?”
“Uvijek imam spremna tri moguća odgovora:
- Zašto pitaš, tako loše izgledam?
- Lud, zbunjen, normalan, a postotak ovisi o danu i tko pita.
- Kak stari pes na kraju sela – sve vidim, sve čujem i više mi se ne laje!”
