Prodavačica otvoreno o svakodnevnim nepravdama iz malog, lokalnog dućana
Jesmo li stvarno propali kao ljudi? To se pita prodavačica iz Međimurja koja nam se obratila s iskrenom i potresnom ispovijesti o svakodnevici u malom dućanu, gdje radi s ljudima, ali sve češće ima osjećaj da ljudskosti – nedostaje.
– Volim raditi s ljudima. Volim pričati, kretati se, pomagati. Oduvijek sam mislila da je ovaj posao baš za mene. No, u posljednje vrijeme sve češće se pitam – vrijedi li to mog zdravlja? – započinje prodavačica koja je htjela ostati anonimna.
U svojoj poruci podijelila je niz situacija koje su, kako kaže, postale svakodnevica: ljudi koji ulaze bez pozdrava, kupci koji se ne zahvaljuju, a najteže su joj situacije kad frustracije iz svog privatnog života istresaju na nju.
– Jesmo li stvarno propali kao ljudi? Znaju li ljudi da mi nismo vreće za udaranje? Nismo tu da po nama gaze. Ako ste se posvađali s nekim, ne znači da mi moramo biti vaša meta – poručuje.
Trgovka priznaje da voli svoj posao – voli pomoći, otići u skladište po drugu glavicu kupusa, donijeti zreliju bananu, objasniti gdje se što nalazi. Ali ne razumije zašto sve to automatski znači da ju se može vrijeđati.
Poseban dio poruke odnosi se na ponašanje djece, ali i reakcije roditelja.
– Djeca ulaze u skupinama, viču, lijepe deklaracije, razmještaju robu. Kad im se kaže – ne prijeti, ne viče – samo kaže, odmah dolazi roditelj koji prijeti i urla.
Mi smo krive jer smo se drznule upozoriti njegovo dijete. Zar se tako odgaja? Ako dijete nikad ne čuje ‘ne’, kako očekivati da bude odgovorno i kulturno?
Svoj apel završava jednostavnom, ali snažnom porukom:
– Ljudi, budite ljudi. Pozdravite. Zahvalite. Ako imate loš dan, nemojte ga istresti na one koji nisu krivi. Lijepa riječ i osmijeh otvaraju vrata – i srca.
