Obitelj Manuele Višnjić iz Ivanovca već 11 godina svoja vrata, ali i srca otvara djeci kojima je potrebna pomoć i topli dom ispunjen ljubavi
Krajem svibnja, u dvorani Srednje škole Čakovec, obilježen je Nacionalni dan udomiteljstva. U tom svečanom trenutku, dok su međimurski udomitelji jedan po jedan izlazili na pozornicu primiti priznanja za 5, 10, 15 ili 20 godina nesebičnog rada, jedan glas iz publike posebno se isticao.
“BRAVOOO!” odjekivalo je iz prvog reda. Bio je to zvonki dječji glas, pun oduševljenja i ponosa. Pokraj djeteta predškolskog uzrasta koje je gorljivo navijalo za heroje dana, s ponosnim osmijehom na licu sjedila je Manuela Višnjić iz Ivanovca, njegova udomiteljica. Taj prizor bio je preslika njezine životne misije – darovati ljubav i sigurnost onima koji je najviše trebaju.
Od susreta u trgovini do životnog poziva
Prije nego što je postala udomiteljica prije 11 godina, Manuela Višnjić je radila u trgovini. Sve se promijenilo jednog dana kada je u trgovinu ušla žena s bolesnim dječakom na rukama. Žena je bila udomiteljica. Manuela ju je ispitivala o udomiteljstvu, slušala njezinu priču – i znala je da će udomiteljstvo postati njezin životni put.
“Došla sam kući i rekla mužu da želim biti udomiteljica. On je rekao: ‘Dobro, riješi to, zovi.‘ I tako smo krenuli”, prisjeća se Manuela. Uskoro nakon toga su završili školu za udomitelje, prošli psihotestove, edukacije i otvorili vrata svoga doma. Doslovno. Mjesec dana nakon završene edukacije u njihov je dom stiglo prvo dijete.
U 11 godina – 20 djece
U tih 11 godina kroz njihov dom prošlo je oko 20 djece. Danas imaju jedno biološko dijete, troje posvojene djece i trenutačno brinu za troje udomljene djece. “Počneš s jednim djetetom, pa stignu još dva, pa još jedan i za za nekoliko mjeseci cijela kuća odjekuje dječjim smijehom”, kaže Manuela.
Djeca su u dom Višnjićevih stizala različitih uzrasta i nacionalnosti, s različitim potrebama, iskustvima. Dolazila su i iz romskih naselja. Neka i s jezičnom barijerom. “Bila bih prva koja bi se upisala na tečaj romskog jezika, samo da im mogu pomoći i bolje razumjeti njihove potrebe. No edukacije nažalost nisu zaživjele”, dodaje.
Borba za svako dijete
Prihvaćati djecu znači prihvaćati i njihove traume, strahove i iskustvo koje su proživjeli. Jedno od djece koje su udomili bilo je toliko zanemareno da nije hodalo ni govorilo. Svi su ga već bili otpisali. “Samo je sjedilo u krevetiću i udaralo glavom o stranice. Srce ti pukne. A danas je to dijete veselo, pričljivo, aktivno i pametno – sve zbog truda cijele obitelji i institucija da se dijete podigne na noge, da ga se nauči govoriti i normalno funkcionirati. To je ono dijete koje je na obilježavanju Nacionalnog dana udomiteljstva vikalo ‘BRAVO’”, kaže Manuela Višnjić i dodaje da se dalje bori za njega.
“Želim da ima normalno školovanje i normalan život, da struka dokaže da nema problema u razvoju i da može normalno funkcionirati. To će mu olakšati život i otvoriti mu brojne mogućnosti. Ne želim da u životu bude otpisano, kako je do nedavno bilo.”
U njezinom domu djeca prestaju biti “udomljena“, “posvojena” ili “biološka“. Ona su jednostavno – njihova. “Ljudi znaju reći: udomljeno je udomljeno, posvojeno je posvojeno, a tvoje je tvoje. Ne! Sve su to moja djeca i gotovo!”
Kada boli više nego što možeš podnijeti
Bilo je i trenutaka koji slamaju dušu. Jedno dijete koje su željeli posvojiti vraćeno je biološkoj obitelji. “Isplakali smo rijeku suza. Bilo je jako bolno. Na kraju se dijete zbog loših uvjeta ipak ponovno vratilo k nama, ali zbog njegove dobrobiti i zaštite, pronašli su mu posvojitelje drugdje. Tako je bilo i najbolje. Nikada to dijete neću zaboraviti ili isključiti iz svog srca. I dalje se čujemo. Samo da znamo da je dobro”, govori Manuela.
Svi za jednoga – obitelj kao sustav potpore
Najveća snaga Manueli u počecima bavljenja udomiteljstvom bila je njezina obitelj. Suprug Antun, zidar po zanimanju koji je vlastitim rukama sagradio obiteljsku kuću (ne znajući da će jednog dana ta kuća u Ivanovcu biti utočište, topli dom pun ljubavi brojnoj djeci) te sin Predrag (danas 25).
“Naš sin je bio presretan kada smo počeli s udomljavanjem. Po školi je svima govorio da je dobio brata i sestru!”, prisjeća se.
Inače, Manuela i Antun upoznali su se kada su imali 17 godina, a vjenčali su se sa 18. “Ja sam bila jedinica, a Antun je bio jedno od 16 djece u obitelji. Oduvijek smo htjeli veliku obitelj, no život nekada ne ispadne kako želiš. Naime, nisam mogla zatrudnjeti. Ni umjetna oplodnja nije uspjela. Predrag je bio jako lijepo i jako željeno iznenađenje, no u srcu je bilo puno više mjesta.”
Danas joj je kuća puna djece i ljubavi. Djeca su im život ispunila na način na koji ništa drugo ne bi moglo.
“Ako želite biti udomiteljska obitelj, morate biti složni, cijela obitelj mora biti na istoj strani. Isto tako, ako je nekome cilj udomiteljstva novac, taj će brzo odustati. Udomiteljstvo je poziv iz ljubavi, a želja da se pomogne djetetu mora biti na prvom mjestu.” Jer izazova je puno, a svako dijete u sebi nosi svoj strah i svoju prošlost.
Izazovi svakodnevice
“Djeca su znala dolaziti izgladnjela, skrivali bi hranu po džepovima, po sobi. Bili su toliko traumatizirani da nisu vjerovali da će imati što za jesti kasnije. Neki nisu znali jezik, neki koji su dolazili kod nas samo su se stiskali uz svoju dekicu i trebalo je puno vremena da se opuste i otvore”, opisuje Manuela.
Bilo je i dana kad su osjećali da su pred zidom. No nisu odustajali. “Obiteljska ljubav i puno truda, to je ključ. Cijela obitelj je sudjelovala, razgovarali smo, tražili rješenja. I na kraju se isplatilo.”
Bezuvjetna ljubav i priznanje
Razlozi zašto su djeca završila kod udomitelja su različiti. Neki su oduzeti roditeljima, neke su roditelji ostavili, a neki su roditelji svojom voljom i željom, za dobrobit svog djeteta, predali dijete u udomiteljsku obitelj. “Možda su se našli u financijskim problemima ili nemaju životne uvjete posložene, neki su jako bolesni, a druge obitelji nema koja bi brinula za dijete. Djeca u tom slučaju znaju da sam im ja ‘teta’ koja brine za njih, odnosno da sam im ja skrbnica, a mama je mama – nju nitko ne može zamijeniti. Zato često djeca, a i mi kao udomiteljska obitelj ostajemo u kontaktu s roditeljima. Nedavno smo s jednim djetetom proslavili svetu potvrdu. I mama je bila, i baka, i kuma…”
Za Manuelu i njezinu obitelj najvažnije je djetetovo dobro, pa kad se dogodi posvojenje i dijete ode novoj obitelji, ne inzistira na kontaktu, osim ako to nova obitelj želi.
“Dobijemo fotke s rođendana, čujemo se ponekad, lijepo je vidjeti kako napreduju, kako su sretni, kako odrastaju u mlade ljude. Ne uspije svako posvojenje i nekad se djeca vraćaju natrag k nama, no zato smo mi i tu. A mi ih sve volimo do neba.”
Poruka za kraj – otvorite srce
Poruka Manuele Višnjić onima koji razmišljaju o udomiteljstvu je jednostavna i iskrena: “Ako osjećate da možete, ne čekajte. Otvorite vrata, otvorite srce. Žalim što nisam 10 godina ranije počela s udomiteljstvom – planine bih pomicala s tom djecom.
I nemojte to raditi zbog novca. Ako ne ideš s ljubavlju, nećeš izdržati. Mi smo u ovom životnom izboru svi zajedno, cijela obitelj, od početka. I kad je dijete kod tebe, onda si ti njegov – ideš na roditeljske sastanke, priredbe, kod liječnika – sve radiš za to dijete. Udomiteljstvo nije privremena uloga. To je životni poziv.”
I Manuela Višnjić ga živi – svakim danom, svakim osmijehom, svakim zagrljajem.
