Naša kolumnistica Nikolina Vrbanec, primalja s dugogodišnjim iskustvom, certificirana savjetnica za dojenje i – prije svega – mama dvoje djece, u svom serijalu “Mama zna najbolje” dijelit će osobne priče i korisne savjete kako bi pomogla svakoj mami da se osjeća sigurnije i snažnije u novoj životnoj ulozi
Novi tekst donosi nam Dora Kolačko, porođajna i postpartum doula, doula mentorica, edukatorica za roditelje i porođajna edukatorica i otkriva nam koliko bi mi bilo lakše da sam imala nju uz sebe.
<<<< Sve kolumne možete pronaći ovdje >>>>
Tko čuva mamu? I tatu?
Svi žele čuvati bebu, ali tko čuva mamu? I tatu. I tu novu obitelj. Jer postpartum je više od “oporavka”.
Prisjetimo se Nikoline i njezine male Korine. Priču koju pratite svakog tjedna, njihovog nježnog početka jedne sasvim nove stvarnosti. Kad se rodila Korina – dočekana je s ljubavlju, osmijesima, porukama, poklonima. Svi su pitali kako je beba. Ali tko je pitao kako je Nikolina?
Tko je pitao kako je njezin partner?
Rođenjem djeteta rađa se i nova obitelj. I kao svako rođenje, i ovo donosi ogroman pomak – fizički, emocionalni, identitetski.
Da, u toj promjeni ima puno ljepote. Ali često i puno tišine, nesanice, unutarnjih borbi koje se ne vide izvana.
Nikolina je bila nasmiješena, ali tiho iscrpljena. Nježno prisutna, ali i preplavljena.
Hormoni, dojenje, tijelo koje se još traži, emocije koje dolaze u valovima. Suze u 4 ujutro dok svi spavaju, a ona pokušava razumjeti što se to sve promijenilo.
Možda i krivnja jer nije „uvijek sretna“, jer ne uživa u svakom trenutku. A to nitko ne govori naglas.
I tata?
On pokušava biti oslonac, ali i sam se mijenja. Znanost potvrđuje da muškarci prolaze hormonalne promjene u postpartumu – njihov mozak se mijenja, srce se širi, a odgovornosti naglo rastu. I često nitko ne pita: Kako si ti?
U tom nježnom, ali izazovnom razdoblju, mnoge mame i tate – kao Nikolina i njezin partner – ostaju prepušteni sami sebi.
Okruženi savjetima. Tišinom. Ili očekivanjima da “znaju”. Da “mogu”. Da “budu jaki”.
A što kad ne mogu?
Upravo tada ulazi postpartum doula. Ne kao savjetnica. Nego kao prisutnost. Kao netko tko sjedi uz vas dok beba plače, a vi više ne znate ni koliko ste sati spavali.
Kao netko tko primjećuje mamu – i prije nego se sama usudi reći da joj je teško. Kao netko tko čuje tatu, ne postavlja očekivanja, nego samo pita: Kako si stvarno?
Bila bih tu da čujem Nikolinu kad ne zna je li normalno osjećati se tako. Bila bih tu da joj kažem: Da, normalno je. I nisi sama. Naći ćemo neko rješenje.
Bila bih tu da držim bebu kad joj treba pet minuta tišine. Da je podsjetim da ne mora “funkcionirati” – nego disati.
Bila bih tu da čujem i njezinog partnera – da i on ne ostane sam u tom svijetu očekivanja.
Postpartum doula
Postpartum doula je tu za sve što se ne vidi na prvu. Za one trenutke između javljanja posjetitelja, između dvije promjene pelena, između dva duboka uzdaha. Za sve što ne stane u „čestitamo!“, a itekako je stvarno.
Bila bih tu – u svim poteškoćama. Kad dojenje ne ide, kad suze teku, kad beba plače satima, a ti ne znaš više što pokušavaš. Kad partneri više ne nalaze trenutke za sebe. Kad se čini kao da se sve raspada prije nego se posloži.
Bila bih tu – i u tišini. I u kaosu. I u svim pitanjima bez odgovora. Ne da kažem da će biti lako – nego da nećete biti sami.
Postpartum je vrijeme za nježnost. Za dopuštanje. Za priznanje da i u najljepšim trenucima može biti teško.
I za podršku – onu pravu, tihu, prisutnu.
Nikolina i Korina nisu iznimka. One su ogledalo mnogih obitelji. A svaka od njih zaslužuje nekoga tko će ih nježno držati dok se same ponovno ne nauče držati.
Već sljedeći tjedan čitajte o važnosti položaja u dojenju.
<<<< Sve kolumne možete pronaći ovdje >>>>
