U vremenu kada nas svakodnevica često obasipa ozbiljnošću i brigama, riječ je ta koja može donijeti osmijeh na lice
Upravo to uspijevaju domaći autori Ivan Grahovec i Đurđa Vukelić Rožić – on britkim aforizmima, a ona duhovitom humoreskom. Njihove misli, prepune ironije, duhovitosti i oštrine, donose nam osvježenje i podsjetnik na moć igre riječima.
Portal eMedjimurje s ponosom najavljuje da ćemo u narednom razdoblju redovito objavljivati odabrane karikature, aforizme i humoreske članova Udruge hrvatskih aforista i humorista.
Riječ je o autorima čiji rad ima prepoznatljiv autorski rukopis – jednostavan, ali prodoran, duhovit, a istovremeno duboko promišljen.
U nastavku donosimo prve primjere njihovog stvaralaštva koji će vas, sigurni smo, nasmijati, razveseliti i natjerati da svijet oko sebe pogledate s malo više ironije – i puno više vedrine.
Aforizmi
- Bolje biti siromašan i zdrav nego bogat i bolestan.
- Da nije siromaha ne bi bilo ni bogatih.
- Nisu svi bogataši sretni kao što mislimo, samo se ne usude to pokazati jer znaju da ih nitko neće žaliti.
- Istina je svuda oko nas, svi je vide, drugi se je stide, a političari neće da je vide!
- Jedino moćnicima istina smeta.
- Nije u znanju sve, da je tako ne bi oni koji ga imaju vjerovali u bajke.
- Jedni misle da sve znaju, oni drugi znaju da ne znaju sve.
- Nije dobra tuga koja je preduga.
- Ljubav je bol koju svi žele doživjeti.
- Nada umire posljednja, znači da ipak umire!
- Nada je poput raja, nadaš se ali ne znaš da li postoji!
Ivan Grahovec
Karikatura
Humoreska
MAFIJA
U trećem B, osnovne škole, tri su cure činile jezgru mafije, bile su djeca elite, bi reči lokalnih intelektualaca sa završenom građanskom ili ekonomskom školicom. Gadure su doma imale televizore, a stanovale su u zgradi specijalno izgrađenoj za njihove aparatčik-roditelje.
Druga važna klanovska organizacija bile su klinke domorodaca. Mi, dotepenke s očevima u Njemačkoj i majkama domaćicama ili čistačicama, željele smo biti dio bilo koje opake udruge. Dečki? Oni još nisu odrasli…
U vlaku. Umorna sam trudnica bolnih i otečenih nogu, koja putuje na posao u metropolu. U svakom kùpeu slobodno mjesto ili dva. Srednjošklolaca kao u priči.
- Jel slobodno, molim?
- Zauzeto.
Tri sela dalje, s prolaza opet zavirim u jazbinu:
- Oprostite, jel još uvijek zauzeto?
- Da!
I, naiđe kondukter. Zamolim službeno lice da upita okupatore kupea, je li jedno mjesto slobodno. Sjela bih. A on, ubaci se među njih, veselo popričahu, počastiše se kutijom cigareta, gucnuli su malo iz putujuće pljoske.
Na peronu u Zagrebu svi napustiše kupe a plaćeni verbalni ubojica mi se nasmiješi: „Eto, babo! Sad ti je sve slobodno!”.
Đurđa Vukelić Rožić
