U mirovini, ali s mirisom kože pod prstima, Ivan Dobranić iz Novog Sela Rok i dalje stvara – za dušu, obitelj i uspomenu
Na čakovečkom sajmu srijedom, među štandovima sa starinama i domaćim proizvodima, prije nekoliko tjedana jedan je osobito privukao pažnju. Uz stare predmete, na njemu su bili izloženi i neobični kožarski radovi – remeni, torbice i drugi detalji izrađeni rukom Ivana Dobranića iz Novog Sela Rok.
“Ostaci ostataka”, rekao je skromno, dodajući kako se kožarstvom danas bavi isključivo iz hobija. Ipak, riječ je o čovjeku koji vjerojatno nosi titulu jedinog preostalog kožara u Međimurju. Nakon kratkog razgovora na sajmu, Ivan nas je pozvao da ga posjetimo u njegovom domu i donesemo koji stari kožni predmet na popravak.
Naša je novinarka prihvatila poziv – nadajući se da će uspjeti spasiti remen star više od 15 godina. Posjetila ga je prije nekoliko dana u njegovu domu u Novom Selu Rok. Iako u mirovini, Ivanove ruke nisu zaboravile kako raditi s kožom.
U vlastitoj je garaži nedavno uredio sobičak gdje sate provodi u najdražem hobiju. “Mene tu zapri, zakleni i ne bu mi dosadno!” našalio se pokazujući joj prostoriju prepunu tragova dugogodišnjeg rada i sjećanja. Čak je i vrata sobička presvukao kožom!
Starom remenu, nažalost, nije bilo spasa, no Ivan je predložio našoj novinarki da staru kopču prenese na novi remen. Zbog velike sentimentalne vrijednosti, prijedlog je rado prihvaćen. U samo deset minuta nastao je novi remen sa starom kopčom, koji je time zadržao djelić prošlosti.
Tijekom našeg kratkog posjeta, Ivan je podijelio fragmente svog bogatog životnog i radnog iskustva. Prisjetio se rada u čuvenoj tvornici Jelen, suradnje s europskim proizvođačima, putovanja po Italiji i Turskoj, gdje je dodatno usavršavao znanje o koži i kožarstvu. U njegovu skromnom radnom kutku o tome svjedoče brojni predmeti – među njima remen s držačem za mobitel koji je sam osmislio te egzotična kobrina koža iz Turske, pažljivo razapeta na zidu.
“U osamdesetima je Međimurje imalo snažnu obućarsku i tekstilnu industriju. Od toga danas nije ostalo gotovo ništa”, kaže Ivan s dozom sjete, promatrajući kolekciju koju je sačuvao iz vremena kada su obrtnička i tekstilna industrija i razni obrti hranili međimurske obitelji, gradili kuće i živote.
Danas Ivan živi mirno, okružen obitelji – suprugom Draženom, kćeri Tamarom, dok mu u posjet dolaze i kći Patricija, sin Denis te unučad. No koža i dalje ostaje njegova tiha strast – miris prošlosti koji i dalje svakodnevno osjeća pod prstima.
