Kobila Vranka uvijek je njihovom ocu bila od pomoći za uslugu prijevoza konjskom zapregom
Konj je nekada bio sve.
Tko ga nije imao teško da je mogao dopremiti neki građevinski materijal do kućnog praga. Terezija i Rozina ovih su se dana prisjetile koliko je bila vrijedna kobila Vranka.
Prilikom izrade cekara Terezija i Rozina, osim zaposlenih ruku, imale su prilike zajednički prisjetiti se divne kobile svoga oca Aleksa Korpara. Kobila Vranka uvijek je njihovom ocu bila od pomoći za uslugu prijevoza konjskom zapregom. Pleteći cekare za Festival zajedno su oživjele sjećanje na davnu prošlost.
„ Sjećam se kako se 1970 radio most prema Varaždinu, a tata je uvijek išao na sajam i po fasung ili nekad i po cigle. Prije 70- tih smo imali krave. Konji su bili izvrsni za prijevoz nečega većega pa je tata uvijek znao vršiti uslugu ljudima koje je poznavao, prisjeća se Terezija.“
Njihov je otac posebno volio kobilu Vranku koje se sestre i danas rado sjećaju.
„ Vranka je jako voljela Aleksa. Mi kćeri smo znale čistiti štalu dok su braća bila na polju. Išli su na sinokošu, sušili su i nakladali sjeno. Konjem se nekad prevozila cigla i gredice i to čak iz Šenkovca i Turčina. Sjećam se kako je tata Vranki često pripovijedao priče i volio je s njom biti u štali. Radio je na željezničkoj stanici i hodao na posao pješke ili biciklom, govori nam Rozina.“
Sestre su nam na kraju istaknule kolika se vrijednost krila u posjedovanju kobile: „ S njom se i oralo i dropalo. Bilo je brže delati s konjima neg s kravama. Meti konja je bil blagoslov i bogatstvo, zaključuju sestre Terezija i Rozina.“
