Jeste li se ikada začudili zbog nečijeg nadimka i zapitali se odakle im? Ili ste čuli potpuno drugačiji naziv za dio sela ili grada ili pak ulice? Upoznali ste osobu s vrlo neobičnim i zanimljivim imenom i pitate se što ono znači?
U našoj rubrici “Priče iza imena” donosit ćemo vam zanimljive priče o međimurskim imenima, nadimcima i neobičnim nazivima. Otkrivat ćemo skrivene tajne i zanimljive anegdote iza imena te se više približiti srži humora, razmišljanja i filozofiranja običnih Međimuraca.
Zaintrigirao nas je Charly
Sredinom ožujka posjetili smo Selnicu, odnosno “staru školu” u centru mjesta gdje smo pričali s odličnom ekipom iz Udruge “Oaza 98” o tome kako se nekada izlazilo u Selnici te o kultnom mjestu “Oaza”.
Posebno nam je u sjećanju ostao Josip Polanec – Charly, DJ koji je puštao glazbu u “Oazi”, a zanimalo nas je zašto je imao baš taj nadimak. Kako prilikom našeg posjeta dečkima iz “Oaze” nije bilo vremena za sve što bi nam Josip Polanec iz Selnice ispričao o svom nadimku, dogovorili smo novi sastanak – ovog puta s novom pričom iz Polančevih srednjoškolskih dana.
No ovom je prilikom na razgovor pozvao svoje prijatelje iz Grabrovnika i Štrigove – Stjepana Pozdereca i Edvarda Rojka. S njima je, naime, Polanec dijelio strast prema radioamaterizmu, zbog kojeg je na kraju dobio i nadimak Charly.
Uncle Charly
“U Selnicu sam se doselio 1978. godine iz Njemačke. Moji roditelji su živjeli i radili u Njemačkoj, a ja sam ostao živjeti kod bake i djeda. Tada sam bio tinejdžer i na početku srednje škole nisam imao prijatelje s kojima bih se družio – bio sam novi klinac u mjestu. Moja baka me zatim upoznala sa Stjepanom Pozderecom iz Štrigove, koji je bio moje godište i bio mi je daljnji rod. A preko njega sam upoznao Edvarda Rojka. Stjepan i Edvard su bili članovi kluba radioamatera u Čakovcu, a ja sam im se potom priključio”, prisjeća se Polanec kako je krenulo doživotno prijateljstvo s Pozderecom i Rojkom.
“Kada smo nabavili (ili pak izradili) svaki svoju CB stanicu (CB radio – Citizens band radio), svatko je morao osmisliti vlastitu šifru po kojoj bi ga drugi pozivali. Moja je bila Uncle Charly, a kasnije Charly skraćeno. Osmislio sam nadimak prema međunarodnoj fonetskoj abecedi: Alfa, Bravo, Delta, Charly, Uncle… Edvard je bio Zagor po stripu, a Stjepan Tino. Kasnije se i njegova majka Katarina naučila koristiti stanicom, njezin je pak nadimak bio Tino 2”, objasnio nam je Polanec porijeklo svog nadimka, koji je ostao i nakon srednjoškolskih dana, a koji je pak dodatno populariziralo puštanje glazbe u klubu “Oaza” u Selnici.
CB stanice i dnevni razgovori
Stjepan Pozderec se pak prisjetio kako se komuniciralo preko CB stanica. “Prvo bih upalio pozivni kanal, pronašao bih svojeg sugovornika i onda bismo zajedno pronašli nekorišteni kanal (a bilo ih je 40) gdje smo na miru mogli razgovarati. A razgovaralo se o svemu – o vremenu, o sportu, o događajima u Međimurju i šire, čak i o jedinicama koje bismo dobili u školi. Inače, te kanale je mogao svatko prisluškivati tko je imao CB stanicu. Nekada je i to bilo zanimljivije – slušao bi tuđe tračeve, anonimno. Uz CB stanice proveli bismo toliko sati, čak smo znali i do jutra razgovarati, a onda bismo morali u školu. Nekada smo tako održavali prijateljstva.”
No CB stanice su bile i jako korisne, iako roditelji isprva nisu odobravali što dečki rade. Kako je Edvard Rojko objasnio, nekada nije bilo pametnih telefona, a čak ni fiksnih. “Komunikacija preko CB stanice nekada je bila jedini oblik komunikacije s drugim ljudima.
Recimo, ako bi se dogodila nesreća u selu, onaj koji bi prvi to saznao preko CB stanice, pohitao bi do prvog fiksnog telefona – kojih je bilo malo ili samo jedan u selu – i brzo bi nazvao hitnu pomoć.
Preko CB stanice bi se izmjenjivale informacije kada će berba kukuruza, gdje treba ići kod susjeda pomagati, tko ima rođendan i slično. Božić i Nova godina čestitali bi se do jutra. Roditelji su isprva bili jako skeptični i mislili su da se bavimo glupostima, no kada su vidjeli koliko je zapravo CB stanica korisna, i oni su se sami priključili i naučili ih koristiti, poput Stjepanove mame.”
Veza sa svijetom
Na to je nadodao Pozderec: “Komunicirali smo i s ljudima iz šire okolice jer domet je bio oko 100 do 150 kilometara u krug, a za vrijeme lijepog vremena, ako bi se atmosferski uvjeti ‘potrefili’, mogli smo komunicirati i s ljudima iz dalekih zemalja.”
Josip Polanec – Charly na to je rekao da bi se onda tom prilikom izmjenjivale posebne razglednice ili QSL karte koje su zapravo bile potvrde ostvarene radioveze. “Netko iz Portugala bi napisao tko je, odakle je, s kim je i kada ostvario radiovezu, svoju adresu i poslao bi je meni na moju adresu i obrnuto. Još uvijek negdje na tavanu čuvam QSL karte iz cijelog cvijeta”, kaže Polanec.
Pozderec, koji još uvijek njeguje taj hobi, kaže kako u takvim radiovezama vrijede međunarodna pravila ponašanja. “Nije dozvoljeno pričati o religiji, rasi, politici i ratu. Preko radiofrekvencija svi smo jednaki i svi smo prijatelji. Uvijek mi je bilo zanimljivo upoznavati uživo ljude s kojima sam prethodno često pričao preko CB stanice – nikada se nismo fizički upoznali, a već smo se osjećali kao najbolji prijatelji. To je bila poanta svega.”
Ljubav preko radioveze
Kako su CB stanice bile skupe i dosezale bi i cijenu od 400 do 1000 njemačkih maraka, Pozderec i Rojko kažu kako su se bavili svime i svačime da zarade za svoju prvu stanicu ili makar dijelove da je sami sastave. “Brali smo mrazovac, skupljali puževe, dvorili zidare. Danas bi to bilo nezamislivo – djeca danas sve dobivaju od roditelja. Zato smo mi ranije više cijenili što bismo zaradili i ostvarili radom.”
Osim što su CB stanice bile praktične, bile su i zanimljive djevojkama, kako su dečki u šali rekli. Posebno kada bi ih monitrali na motore koje su vozili u srednjoškolskim danima. Josip Polanec – Charly tako je vozio legendarni Tomos 90 Electronic na koji je montirao, uz dodatni akumulator, CB stanicu.
U kacigi bi se nalazile slušalice i mikrofon i tako je jurio brežuljcima gornjeg Međimurja. Isto su učinili i Rojko i Pozderec. “Bilo je zanimljivo proći kraj kakve fešte našim pokretnim stanicama, posebno kada bi se održavala kakva svirka. Naš signal nekada bi ometao razglas i na zvučnicima bi se odjednom čuli mi”, ispričao je Pozderec s osmijehom, koji je otkrio i kako je zaveo svoju buduću ženu preko CB stanice.
“Ona i ja smo bili srednjoškolci i kako smo živjeli 400 metara udaljeni jedni od drugoga, nabavio sam joj walkie talkie. Cijele noći bismo izmjenjivali ljubavne poruke. Njezin tata nas je uhvatio jednog dana kada je zvuk bio malo glasniji. Kako smo htjeli dalje održavati vezu, posjetio sam njezinog oca i objasnio sam mu na koji način funkcionira radioveza te da nema ništa lošeg u tome, ali i da neću pokvariti njegovu kćer.
Čak sam predložio da taj walkie talkie visi u kuhinji kraj ‘šporeta’ i da ga on sam koristi za komunikaciju s drugima. Osmislili smo i nadimak za njega – Meteor! Bio je jako ponosan. Taj walkie talkie ostao je visjeti uz peć nekih 10 godina i nakon što smo se vjenčali, sve dok se početkom 90-ih u naselje nije uvela fiksna telefonska linija. Sačuvao sam taj uređaj, još danas ga imam da me podsjeća na 70-te i 80-te i moju ljubav”, prisjetio se nostalgično Pozderec.
Prva društvena mreža
Tijekom 70-ih i 80-ih brojni su radioamateri održavali komunikacijske veze s ostalim stanovnicima Međimurja, ali i Zagorja te se nalazili i družili na takozvanim “CB noćima” u Međimurskoj hiži.
“Bila su to vremena kada bi se njegovalo prijateljstvo i poštovanje, kada bi se komuniciralo preko kanala u vrijeme kada komunikacija s nekim iz drugog sela nije bila moguća u sekundi, kao što je danas. CB stanice bile su preteča današnjim društvenim mrežama – danas si online, a nekada si bio na vezi”, zaključili su Zagor, Charly i Tino.
Čuli ste ili čuvate zanimljivu priču koja se krije iza vašeg imena ili nadimka ili pak iza naziva mjesta, ulice ili dijela naselja u kojem živite? Javite nam se na info@emedjimurje.hr, voljeli bismo pisati o vašoj Priči iza imena.
