Toga dana, sredinom ljeta 2023. godine, obitelji Tivadar iz Železne Gore srce je zastalo
Nakon što je danima lilo, krenula je zemlja. Klizište je ponijelo cijela stabla s korijenom. Doimalo se kao da će se njihovo životno djelo – kavana Monika – survati prema Vučkovcu.
Danas, samo godinu i pol nakon toga, posjetili smo ih i vidjeli da je problem riješen. Ovdje se doista može govoriti o rekordnom roku.
– Pogodila nas je velika nevolja. Cijeli život smo se borili da nešto napravimo. I onda je došao taj august… Strahovala sam, pitala sam se hoće li i sama kuća krenuti jer je odnijelo dva oraha, samo su se otpelali niz brijeg. Nisi ništa kriv i ne možeš si pomoći – rekla je šefica Dragica Tivadar.
Ovdje je svojevremeno dobila zemljište od majke, još je kukuruz rastao. Ona i suprug Ivan Tivadar, danas umirovljeni zidar, 1993. godine počeli su graditi Moniku. Kavanu su nazvali imenom koje su nadjenuli i kćeri. No sve što su napravili moglo je nestati u trenu.
Tivadare smo posjetili s Ivanom Frlinom, predsjednikom Vijeća mjesnog odbora Železna Gora i Općinskog vijeća Štrigove. Rekao nam je kako je zahvat stajao 82 tisuće eura, od čega su 70 posto dale Hrvatske vode, a preostali dio Štrigova.
– Uspjeli smo projekt “progurati” pod hitan, što je doista i bio. Procesi sanacije klizišta inače dugo traju. Prvo se rade ispitivanja tla, potom projekti pa se raspisuje natječaj i tek onda kreće izvođenje. Hvala Bogu imali smo lijepo vrijeme za radove. Sve je napravljeno po projektu ovlaštenog projektanta. Napravljen je potporni betonski zid i drenaža koja će kontrolirano odvoditi svu vodu, koja je i glavni uzročnik klizišta – kaže Frlin.
Narodski rečeno, betonska škarpa visoka je barem osam metara. Ono što se vidi prostim okom tek je njezin manji dio, ostalo je ispod površine. Iznad škarpe sve je zatrpano batudom. Ispod nje kosina je presvučena geotekstilom, a valjalo bi nešto i zasaditi na njega, da se ukorijeni i drži brijeg.
Vidjeli smo i kako je iznad škarpe, do rubnika, povrh batude navožen sloj fine zemlje. Tko kaže da tu ne bi mogao biti i vrćak, za koji gazdarica dosad nije ni imala pogodnu lokaciju…
Problematika Železne Gore već je poznata, naročito vijenca od Monike do Trnovčaka koji gleda prema Vučkovcu. No nisu ni drugi pošteđeni, primjerice Orehovčak.
– Ovdje su nekada bili rudnici, otuda i naziv Železna Gora. Svemu kumuje sastav tla. Ispod je lapor, a na njemu zemlja. Kako lapor ne pušta vodu, tako zemlja samo sklizne po njemu. Zbog lapora se nakon Drugog svjetskog rata pričalo i o gradnji cementare u ovom kraju – priča nam Frlin.
Nismo sada ulazili u tu priču, ali mještani su oduvijek podozrivo gledali i na ispitivanja podzemlja novijeg datuma u potrazi za plinom. Neki će vam se zakleti da se tom prilikom tako nabijalo da se sam Pozoj probudio iz dubokog sna.
Kako god bilo, život u Železnoj Gori ide dalje, do sljedećeg klizišta koje će se neminovno otvoriti. Kako bi rekao načelnik Stanislav Rebernik – čije je mandate obilježila borba protiv klizišta – danas nam je dobro, ali sve se može promijeniti preko noći.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3648
