U četvrtak, 20. ožujka 2025. u 19 sati, u Galeriji Centra je otvorena izložba Branka Lepena pod nazivom Radovi 2013. – 2025.
Moderatorica izložbe bila je Tanja Karas (mag.rel.publ.), dok je izložbu otvorio ugledni likovni kritičar Marijan Špoljar.
Izložbu možete razgledati do 4. svibnja 2025. u Galeriji Centra.
U nastavku donosimo Marijanov uvod u izložbu:
Može li se nekoga nazvati kiparom (i ostaviti ga kiparom – u statusnom, kategorijskom, medijskom i tehničkom smislu), a da je dobar dio autorove produkcije formalno na rubu ove discipline ili jedva dostiže legitimitet skulpturske forme?
Štoviše, smijemo li uopće govoriti o tim kategorijama ako i onaj dio opusa koji bez dvojbe zovemo kiparskim ima izrazito metamorfozirajući karakter, sinkretičku osnovu i ideju samoponištenja svoje fizičke, tvarne pojavnosti?
Izričemo ove dileme u povodu čakovečke izložbe Branka Lepena, ali smo ista pitanja mogli postavljati i za većinu autorovih prethodnih izložbenih projekata. Pitanja su, naravno, retorička, jer su odgovori unaprijed poznati, što znači da ih postavljamo kako bismo se, bez kategorijalne krutosti, oslobođeni obaveze stavljanja u pretince, lakše mogli posvetiti odgonetanju one bitne, ishodišne mjere Lepenovog stvaralačkog produkta.
Nazvali mi njegov „proizvod“ plastičkim činom ili nekako drugačije ne mijenja u osnovi ništa prema činjenici da okvir toga rada prije svega određuje svijet ideja, nužnost sistema, pravilo cjeline i načelo kontinuiteta.
Saberemo li ove vrijednosti, pred nas se tada postavlja djelo lišeno nametnute potrebe da ispunjava neke, suviše krute preduvjete i da odgovara na baš sve formalne kriterije.
Lepenov ambijent je svijet racionalne konstrukcije, bilo u stvarnom, trodimenzionalnom prostoru bilo u njezinoj projekciji na ploštinu. Budući da je analitičar i problematičar on se ne libi iznova postaviti neka pitanja za koja se čini da su davno razriješena niti bježi od prepoznavanja svoga rada izvan standardnoga područja umjetnosti. Kao inženjer itekako koristi tehnička znanja, konstruktivnu moć i umijeće zanata ne bojeći se da time zatomljuje svoj umjetnički senzibilitet.
Dapače, trijada umjetnosti, znanosti i obrta u samoj je naravi njegova stvaralačkog postupka, a razrješenje plastičkog zadatka nemoguće je očekivati bez dinamičnog suodnosa unutar trokuta. Takva pozicija omogućuje autoru da problemsku parabolu protegne i na discipline koje se s kiparstvom tek ukrštavaju, poput objekta, instalacije, prostornoga crteža ili čak slike ili akvarelnog rada s temom prostornih istraživanja.
Rečeno protegnuće ne razvodnjuje njegov opus nego ga, paradoksalno, čini intrigantnijim i utemeljenijim, posebno u autorskoj dosljednosti u traženju same biti stvaralačkog postupka. Mada se čini da su sve ideje usmjerene prema dostizanju središnjega ideala svih minimalista i geometričara u umjetnosti, po kome je manje = više, Lepenova nakana nije toliko hladno racionalna i fokusirana na vanjsku formu koliko na konceptualnu i duhovnu razinu plastičkog problema.
Lepen je po obrazovanju inženjer građevinske struke koji je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u scenografskim radionicama različitih zagrebačkih kazališta, što nije samo podatak o profesionalnoj orijentaciji nego govori o njegovom stalnom, svakodnevnom provjeravanju iskustva i zakonitosti prostora. Nećemo baš reći da je to iskustvo imalo regulativnu funkciju, ali je učvrstilo neke postavke o odnosima plastičkih tijela u prostoru, o čvrstoći i fragilnosti masa, o dinamičnim relacijama promatrača, prostora i oblika, o stvarnim i virtualnim promjenama, o važnosti svjetla i sjene.
Ako se s ovoga „funkcionalnog“, primjenjenog i scenografskog terena primaknemo područjima „nefunkcionalnog“, kiparskog i autonomnog djelovanja suočiti ćemo se s onim našim prvim važnim pitanjem klasifikacije: gdje pripadaju Lepenove „slobodne“ skulpture i ostali plastički oblici u prostoru? Da li su oni na liniji sinteze autorskog tipa, produkcijski i funkcionalni objekti koji se nastavljaju na ideje ranih avangardi ili su, pak, produkti visokomodernističkog duha koji prebivaju unutar pročišćenog, intaktnog prostora, estetski objekti visoke autonomije?
Ostatak teksta pročitajte na linku.
Autor: Marijan Špoljar
