Što svaki autist želi da znate o njemu...
Ovaj dnevnik prenosi misli i iskustva iz perspektive osobe s autizmom, kroz priče ispričane od strane nekoga tko mu je blizak. Svaka priča nudit će uvid u svakodnevne trenutke i osjećaje, pomažući čitateljima da razumiju kako autizam oblikuje doživljaj svijeta. Cilj ovih zapisa je senzibilizirati javnost, približiti svakodnevne doživljaje i osjećaje te otvoriti vrata u svijet koji mnogima ostaje nevidljiv. Kroz putovanja, slike i trenutke mira, autor pokušava približiti jedinstven način na koji osobe s autizmom doživljavaju svijet oko sebe.
Dnevnik jednog autista
Nadimci
Možda su to samo putnici kroz vrijeme. Neki su tu slučajno, kratko, prigodno…. Zrikavac, Maratonac, Plivač, pa Posebno dijete i Ljubav na prvi i sve ostale poglede. A neki me prate iz dana u dan. Ulični šetač, Neumorni… Ponekad baš glasno zazvoni: Bijeli ciganin. Pa zatim Ljutibaba (Ljutibaba Reza plaće za komadić mesa).
Ne mogu ih sve zapamtiti, ali ih uvijek prepoznam kad se priljepe uz moje tijelo. Nekako smo već dobro organizirani jer svaki od njih je boja u slikama mog života. Dobro me poznaju, a i ja njih. Prijatelji!
Zima
Ove zime sam počeo nositi rukavice. U jednoj kasnopolijepodnevnoj šetrnji. Na osvjetljenom novogodišnjem štandu uz kapu, njihale su se i rukavice.
Izgledalo je da imaju previše prstića i iznenadio sam se kad sam nosio samo lijevu i njome po zidu vukao ravne crte. Vrlo brzo su jagodice prstića izvirile kroz manje i veće prozorčiće.
Desna šaka mi je posudila rukavicu koja je bila puno izdržljivija. I dalje ponekad obučem rukavice, češće samo jednu. Ali ako pitam svoje prste oni će svi u glas reći – ne rukavicama. A slijedeće zime? Ne mogu ništa obećati.
Park-ovi
Puni su svjetlih i tamnih dugih grana koje kao ruke mašu na vjetru. Bez lišća su kao prozori neobičnih oblika kroz koje vidiš i cestu punu automobila, i školu, i trgovinu, kuće i Centar za kulturu i gradsku knjižnicu i šetaće….
Često (skoro svakodnevno) u šetnji sa svojom M (ona kaže da je to naša ophodnja) dotrčim u zagrljaj Brezi, Javorum, Grabu, Johi, Hrastu.
Čvrsto ih stisnem i naslonim lice na hladnu, glatku koru debla i onda si šapćemo koliko se samo volimo.
Kao da čujem dva srca koja kucaju istim ritmom. Pero Djetlić to zna u hipu prekinuti svojim glasnim, zvonkim kuc…kuc… kuc…
Preostale zapise možete pronaći na poveznici: https://emedjimurje.net.hr/tag/dnevnik-jednog-autista/
