Lucija Mesarek (26) nova je voditeljica Limene glazbe Dekanovec. Glazba je njezin život od djetinjstva
Praktički je odrasla u puhačkom orkestru koji danas vodi, profesorica je trube i glazbene kulture, a tijekom školovanja honorarno je svirala u Sarajevskoj filharmoniji.
Lucijin impresivni životopis započinje anegdotom.
Trubu je počela svirati prije gotovo 18 godina i to sasvim slučajno.
– Učiteljica je nazvala mamu i pozvala je na individualni sastanak. Mama je mislila da sam nešto skrivila, međutim na sastanku je uslijedilo iznenađenje. Učiteljica je primijetila da imam smisao za glazbu i predložila da me upišu u plesnu skupinu, puhački orkestar ili glazbenu školu. U ono vrijeme nisam zapravo ni znala što je to puhački orkestar. Tamo sam upoznala svog prvog učitelja, Stjepana Taradija Uteka. Pitao me koji instrument me zanima i ja sam kao iz topa ispalila: „Truba,” iako o instrumentima do toga trenutka uopće nisam razmišljala,” priča Lucija. Učitelj joj je tada donio svoj usnik, takozvani „muštiklin”, i rekao da može svirati trubu ako uspije puhnuti dovoljno jako da muštiklin ispusti zvuk. Uspjela je iz prve.
– I tako je počela moja glazbena turneja, smije se Lucija.
Ušla je u pomladak Limene glazbe Dekanovec, a paralelno je počela svirati i u beličkom orkestru jer je Taradi Utek i ondje bio dirigent.
– Odrasla sam u puhačkom orkestru i članovi orkestra moja su obitelj. Izgradili smo neraskidive veze i prijateljstva za cijeli život, ističe.
Prvi nastup
Dobro se sjeća i svog prvog solo nastupa. Kada joj je bilo 13 godina, s prijateljicom je prvi put zasvirala skladbu Zlatne trube. Svoj talent je kasnije izbrusila i usavršila na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a honorarno je svirala i u Sarajevskoj filharmoniji. Osim što je dobitnica dekanove zahvalnice povodom ostvarenja zapaženih rezultata tijekom studija, osvojila je drugo mjesto na Međunarodnom natjecanju Davorin Jenko, a radila je i na predstavi „Protekcija” u sklopu koje je proputovala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i dio Hrvatske.
– Glazbenici uz pomoć svojeg instrumenta ljudima prenose emocije. Tehnička je spremnost važna, ali podjednako je važno osjećati glazbu koju svirate. Kao izvođač morate unijeti srce i dušu u skladbu, objašnjava Lucija. Ozbiljno bavljenje glazbom na ovoj razini zahtijeva po pet ili šest sati vježbe svaki dan i podrazumijeva brojne uspone i padove. Lucija kaže da svoja postignuća duguje prvenstveno obitelji, odnosno bezrezervnoj podršci koju su joj pružili, a ističe i važnost podrške prijatelja i kolega iz orkestra.
– Da mogu birati, ponovno bih izabrala isti životni put. Sva druženja, natjecanja, putovanja i avanture koje smo zajedno proživjeli su neprocjenjiva, napominje.
Nedavno je preuzela vođenje orkestra u kojem je odrasla.
– Naš bivši voditelj, profesor Danijel Požgaj, podigao je puhački orkestar na jako visoku razinu i to će biti teško nadmašiti. Cilj mi je održati kvalitetu koju je on postigao, no profesor Požgaj i dalje je aktivan član orkestra, aranžira sve naše skladbe i svira tubu.
Ukupno imamo 30 aktivnih članova, ali i pomladak koji broji 17 djece. Na njih smo najposniji, poručuje te nastavlja:
– I ove godine planiramo održati sve naše već tradicionalne koncerte. Sviramo za maškare, za Majčin dan, a sudjelovat ćemo i na 30. Smotri puhačkih orkestara koja se održava u Belici. Sviramo polnoćku, a ove godine planiramo i božićni koncert. Naravno, tu je i budnica za Prvi maj, najavljuje.
Želi zainteresirati djecu za glazbu:
– Bitno je da djeci usadimo ljubav prema glazbi, da ih naučimo svirati i da im budemo dobar uzor. Da djeca sviranje instrumenta doživljaju kao radost, a ne kao muku.
S druge strane, najveći joj izazov predstavlja nadolazeća 10. obljetnica Glazbene večeri Florijana Andrašeca. – Manifestaciju je započeo profesor Požgaj. Želja mi je održati i možda čak povećati dosadašnju razinu kvalitete. Probe imamo otprilike dva puta tjedno, a glavni mi je posao držati glazbenike na okupu i zainteresirati ih za nadolazeće projekte. A svi znaju da je nas „muzičare” najlakše zainteresirati na jedan način – odlaskom u kavanu, kroz smijeh zaključuje Lucija.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3643
