Obitelj Jane Fuček udomila je čak tri psa kojima je bila potrebna pomoć
Udomiti psa znači pružiti mu drugu priliku za sretan i siguran život.
Jana Cecilija Fuček iz Preloga to dobro zna – trenutno s njom i njezinom obitelji žive tri udomljena psa, a svaka od tih priča ispunjena je ljubavlju, izazovima i lijepim trenucima.
Kako je izgledao njihov put od skloništa do toplog doma, s kakvim se preprekama susrela te kako su psi promijenili njezin život, otkrila nam je u razgovoru.
Trenutno kod vas i s vama žive tri udomljena psa. Kako ste se odlučili za udomljenje?
Tihu smo udomili još dok je bila štene od šest mjeseci. Imala sam veliku želju imati psa i stalno sam pratila pse na stranici Skloništa Prijatelji u Čakovcu. Jednog dana mama (Vesna) i ja vidjele smo objavu Aleksandre Hampamer u kojoj je napisala kako joj je netko bacio štene u dvorište. Nismo dugo razmišljale – javile smo se Aleksandri i u nekoliko dana Tiha je postala naša.
Sada Tiha ima devet godina. Nekoliko godina kasnije udomili smo Lelu. Lela je bila pas iz projekta sterilizacije pasa u romskim naseljima. Prvotno je bila u privremenom domu kod nas, a sada je u stalnom. Kada smo je udomili, imala je četiri godine, a sada ima deset.
Bili smo sretni s dva udomljena psa, ali jednog dana naišli smo na objavu o psu kojeg je netko ranio sjekirom. Kontaktirali smo gospođu Aleksandru o tom psu te je on u nekoliko dana postao naš – pun kirurških rana, naš Belec.
Kako je tekao proces udomljenja? Je li bilo izazova i prepreka ili je sve bilo lako i razumljivo?
Proces udomljenja tekao je glatko. Poslali smo upit za psa za kojeg smo bili zainteresirani te smo ubrzo dobili više informacija. Gospođa Aleksandra dovela nam je Tihu i provjerila odgovara li naš dom uvjetima potrebnima za udomljenje psa. Nakon dva mjeseca iz skloništa su došli po Tihu kako bi je sterilizirali, a nakon uspješne operacije preuzeli smo je i postala je naš prvi pas.
Za Lelu je proces udomljenja bio još brži – otišli smo u sklonište po nju, riješili papirologiju o promjeni vlasništva i poveli je sa sobom. Belca smo udomili preko Skloništa Dobrote. Proces je također tekao brzo – mogli smo doći po njega odmah nakon operacije. Kao prednost udomljenja navela bih to što su psi cijepljeni, sterilizirani i imaju knjižice.
Jeste li se susreli s izazovima u prvih nekoliko mjeseci nakon udomljenja?
Da, prvih nekoliko mjeseci bilo je izazovno. Tiha je od početka bila vrlo umiljat pas, ali imala sam poteškoća naučiti ju na povodac i šetnje. Kroz nekoliko mjeseci i svakodnevne šetnje naučila je lijepo hodati. Zanimljivo je da od početka nije obraćala pažnju na druge pse koji bi na nju lajali.
S Lelom su problemi bili puno veći. Došla je k nama kao vrlo preplašen pas.
Danima se skrivala po dvorištu, uzimala je kruh koji smo davali kokošima i sakrivala ga. Hranu koju bismo joj davali jela je brzo i zatim je skrivala ili zakapala. Ta joj je navika ostala do danas, vjerojatno zato što u romskim naseljima nije imala dovoljno hrane.
Bojala se šetnji, bježala od povodca, ali nisam odustajala od nje. Malo po malo uspjele smo izaći na ulicu, a u tome je pomogla i Tiha. Danas Lela obožava šetnje, a posebno kupanje u Dravi ili na Šoderici.
Belec nam je ipak donio najveće izazove. Pri udomljenju se skrivao od nas, bojao se kontakta, cvilio je i postajao inkontinentan čim bi mu se netko približio. Mama i ja morale smo mu posvetiti mnogo truda. Prva šetnja bila je vrlo zahtjevna – vukao me na sve strane i cvilio od straha i uzbuđenja. Što se tiče prehrambenih navika, skrivao je hranu koju smo mu davali i također uzimao kruh od kokoši.
S vremenom sam ga počela voditi u šetnje s mojom kumom i njenim psima, što mu je pomoglo u socijalizaciji s ljudima i drugim psima. Danas Belec obožava šetnje, osobito u šumi i uz vodu, ali nažalost, neke su mu traume i dalje ostale – strah je ponekad još prisutan.
Kako je udomljenje utjecalo na vaš život?
Moj se život nakon udomljenja pasa jako promijenio. Postala sam fizički aktivnija, ponajprije zbog šetnji. Osjećam se ispunjeno jer znam da sam ove pse spasila iz teških uvjeta. Jako su mi privrženi i stalno me prate. Zaštitnički su nastrojeni pa se uz njih osjećam sigurnije.
Više vremena provodim u prirodi. Tiha se jako voli voziti autom pa često odemo u Legrad u šetnju. Kada se osjećam loše, primijetim da i oni to osjete – tada su više uz mene i stalno bi se mazili. Svaki od njih ima drugačiji karakter: Tiha je ozbiljna, Lela opuštena i pomalo lukava kada jedemo, a Belec je zaigran.
Otkad imam pse, lakše mi je ostajati sama kod kuće jer nikoga ne puštaju u dvorište. Osim toga, kada smo udomili Tihu, počela sam volontirati u skloništu – tada sam imala 12 godina. Sada sam volonterka Crvenog križa, budući da sam medicinske struke, ali mama i ja i dalje povremeno donosimo donacije hrane u azil i pomažemo koliko možemo. U osnovnoj školi izrađivala sam plakate o skloništu i, u dogovoru s učiteljima, organizirala prikupljanje donacija hrane, dekica i novina koje bismo kasnije vozili u sklonište.
Gledate li na pse kao na dio obitelji ili kao na čuvare dvorišta i kuće?
Dobro pitanje. Od početka ih smatramo dijelom obitelji jer su stalno s nama. Kada idemo na polje, idu i oni. Ipak, imaju i ulogu čuvara – nikoga ne puštaju u dvorište. Jednom ih je netko pokušao podmititi starim kruhom i ostacima hrane.
Znali smo da to nisu sami pronašli jer takav kruh ne kupujemo, a hrana je bila ostavljena ispred ograde. Naravno, nisu je ni dirnuli. Uvijek su uz nas, prave nam društvo i upozoravaju na opasnosti. Kada trčim poljskim putevima ili kroz šumu, uvijek me prate Tiha ili Belec. S obzirom na to da su već stariji, rjeđe ih vodim jer im je teško pratiti moj ritam i dulje dionice.
Kako ste vi utjecali na živote pasa koje ste udomili?
Smatram da sam im omogućila bolji život i veći standard. Stalno su na toplome, a ljeti vole ležati kraj ventilatora. Voljeni su i dobivaju puno pažnje. Imaju stalno dostupnu hranu i svježu vodu, veliko dvorište, a ponekad su i u kući. Imaju udobne krevetiće, redovite šetnje i redovita cijepljenja.
Koja je vaša poruka ljudima koji razmišljaju o udomljenju pasa?
Iz osobnog iskustva, svima koji razmišljaju o kupnji psa radije bih preporučila udomljenje. Zahvalnost koju udomljeni pas iskazuje je neprocjenjiva. Postoji i opcija privremenog doma, ako niste sigurni, ili možete postati kum nekom od pasa u skloništu donacijom i vođenjem u šetnje. Prednost udomljenja je i to što su psi već cijepljeni, sterilizirani i čipirani.
Naravno, svatko donosi vlastitu odluku – nekome je kupnja psa bolja opcija, što nije loše. No meni je udomljenje plemenitije jer time prije svega spašavate životinju, a ona vam zauzvrat daje ljubav i osjećaj sigurnosti.
