Od rodne Kotoribe, Čakovca, Varaždina, Zagreba, Londona, preko Kalkute, dugi su putovi koje prošla 38-godišnja magistrica palijativne skrbi Renate Marđetko, mlade žene koja odnedavno živi u Prelogu, a radi u Zagrebu. Ti putovi su u njezin život i rad utkali znanje, iskustvo, a nadasve plemenitost za pomaganje onima, kako ona zna reći, od kojih je medicina ‘digla ruke’.
Vezano uz to ona je s Vericom Jačmenica-Jazbec dr.med., Željkom Siladi, Željkom Kos i još nekoliko prijatelja došla na ideju da osnuju udrugu za palijativnu skrb u Međimurju imena ‘Pomoć neizlječivima. Bilo je to 2. siječnja 2010. u Kotoribi.
– Naziv je bio pomalo namjerno osmišljen kako ne bi stvarnost vezanu za smrt i umiranje stavljali pod tepih već otvoreno govorili o njima. Neki ljudi nisu odobravali ni ime, a ni logo na kojem je ispružena ruka i na njoj tablete i križ. Nama je ovakav logo bio potpuno jasan i pružao baš onu poruku koju smo ljudima željeli prenijeti: osoba koja kroz ispruženu ruku prema čovjeku u potrebi pruža empatiju te ublažavanje patnje koje se u palijativi pruža u obliku lijekova za ublažavanje fizičkih simptoma, ali isto tako iz uz podršku i duhovnu skrb – rekla nam je mr. Marđetko.
U početku rada udruge nisu imali velike planove, željeli su vidjeti što ljudi u Međimurju trebaju kako bi im znali što pružiti potrebito. Udruga se razvijala od 2010. do danas na način da su pružali sve više informacija o potrebi za palijativnom skrbi zdravstvenim radnicima, ali i drugim profesionalcima te građanima Međimurja putem javnih tribina po općinama, župama i slično.
Na taj su način podizali svijest građana, ali i poticali profesionalce da na svojim radnim mjestima ljudima na kraju života i njihovim obiteljima pristupaju po principima palijativne skrbi. Također su poticali međusobnu suradnju među svim dionicima važnim za razvoj i pružanje palijativne skrbi od lokalnih samouprava do službi, institucija socijalne, zdravstvene i duhovne skrbi, kao i volonterskim udrugama.
U skrbi za bolesnika, posjećuju bolesnike u njihovim domovima, uključuju stručne službe za palijativnu skrb te pružaju podršku obiteljima i besplatno posuđuju ortopedska pomagala. Kroz 2015. su provodili projekt ” Volonteri u palijativnoj skrbi ” financiran od strane EU s partnerima Franjevačkim svjetovnim redom iz Zagreba i udrugom “Naš život ” iz Petrinje. U prosincu 2016. udruga je proglašena najboljom volonterskom udrugom u 2016. godini od strane Međimurske županije te primila nagradu od tisuću kuna.
Kako je počelo?
– U London sam iz Hrvatske došla 2003. godine kod jedne obitelji čuvati djecu. Nekoliko mjeseci kasnije počela sam raditi i kao privatna medicinska sestra te nakon nekog vremena s mladim ljudima s posebnim potrebama. Inače, kod nas sam završila Srednju medicinsku školu. Dani su prolazili, iskustva su se skupljala – kaže naša sugovornica i dodaje kako je iz Engleske 2006. godine otišla na tri mjeseca u Kalkutu volontirati kod sestara Majke Tereze, misionarki ljubavi.
– Radila sam u sirotištu, u školi s djecom od 3 i 4 godine i to na njihovoj socijalizaciji jer su ostavljena djeca došla s ulice. Tu sam nastavila raditi s djecom s posebnim potrebama te u prvoj kući Majke Tereze, kući za umiruće Kalighat. To su bili moji prvi koraci, prava lekcija na putu prema palijativnoj skrbi. Ljudi koji su imali tako malo, umirali su spokojno jer su bili okruženi ljubavlju i pažnjom – rekla je s uzdahom.
Povratak u London, odluka za studij?
– Kada sam se vratila iz Indije u London, gdje sam živjela prije Indije, uz podršku prijateljice časne sestre Zdenke Kolarić i tadašnjeg župnika u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu don Drage Berišića te dr. Davida Olivera krenula sam na magisterij znanosti iz palijativne skrbi pri UniversityofKent u Canterberyu. Uz studij sam volontirala nekoliko dana u tjednu u hospiciju Wisdomhospice u Rochesteru kako bih stekla radno iskustvo u palijativnoj skrbi.
Također sam volontirala u različitim službama palijativne skrbi kao što su St Christopherhospice u Londonu, bio je to prvi moderni hospicij u kojem je Cicely Saunders započela razvoj palijativne skrbi kojoj danas težimo. Otvorila je institut Cicely Saunders Internationala kojem je bio cilj uspostaviti prvi svjetski institut palijativne skrbi, centar izvrsnosti stambenog istraživanja, obrazovanja, pružanja informacija i kliničke skrbi.
Institut je otvoren u veljači 2010. godine, a nalazi se pored King bolnice College, koji trenutačno pruža kvalitetnu palijativnu skrb za bolesnike u jugoistočnoj Londona i okolice – kaže i dodaje kako je za vrijeme studija u Londonu često sama dolazila u Hrvatsku na sastanke i skupove koji su se održavali u Zagrebu kako bi vidjela kako i što se u Hrvatskoj razvija na području palijativne skrbi.
Možda će vas zanimati
Razgovarati s prvom magistrom palijative u Hrvatskoj bilo je prepuno informacija, sve jedna do druge tako da smo glede limitirajućeg prostora doista izdvojili najzanimljivije. Između njih Renata ističe 2010. godinu kada je za potrebe završnog magistarskog rada provela istraživanje u Međimurju s palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima.
Istraživanje joj je dalo uvid u to što trebaju palijativni bolesnici kroz tijek njihove bolesti, a što članovi obitelji i pokazalo kolike su razlike u njihovim problemima i potrebama. Zanimljiva je 2011. godina godine kada je dobila titulu magistra znanosti u palijativnoj skrbi te je dobila nagradu “Ray Oliver Prize”, nagradu za najbolju magistarsku disertaciju.
Iste godine dobila je i nagradu “Dobrotvorka godine” Zaklade Zamah u Zagrebu koja promovira filantropiju te naglašava rad žena na tom području. U Hrvatsku se vratila 2012. godine i počela je raditi u Centru za koordinaciju Grada Zagreba kao koordinator palijativne skrb Grada Zagreba. Centar je osnovan i financiran od strane Ureda za zdravstvo Grada Zagreba te smješten u Ustanovu za zdravstvenu njegu u kući Zagreb.
Uloga joj je koordinirati palijativnu skrb u Zagrebu povezivanjem svih dionika važnih u razvoju palijativne skrbi Zagreba. Kao jedina osoba sa službenom edukacijom i iskustvom rada u službama palijativne skrbi sudjeluje u brojnim edukacijama diljem Hrvatske, educirajući laike, profesionalce raznih struka i volontere.
– 2014. sam upisala te sam pri završetku Stručnog studija javnog zdravstva pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu koji mi je veoma koristan u radu sa uvođenjem promjena u zdravstvu kao što je razvoj sustava palijativne skrbi – istaknula je i dodala kako je lani počela raditi kao predavač pri Katoličkom sveučilištu u Zagrebu, na studiju sestrinstva.
Predaje predmete palijativne skrbi te sudjeluje u različitim nastavnim i istraživačkim aktivnostima i akademskom radu vezanom za palijativnu skrb. Redovito sudjeluje kao aktivni sudionik na svjetskim kongresima palijativne skrbi i drugim događajima međusobne suradnje sa zemljama Europe i šire na području palijativne skrbi. Članica je Nacionalnog povjerenstva za palijativnu skrb RH pri Ministarstvu zdravstva RH i voditeljica Radne grupe za palijativnu skrb pri Hrvatskoj komori medicinskih sestara.
Za kraj…
– Najveća vrijednost i snaga razvoja palijativne skrbi u Hrvatskoj je zajednički rad i suradnja te zajedničko učenje, izmjena iskustava te podrška. Za sve postignuto htjela bi se zahvaliti roditeljima Ljiljani i Josipu, bratu Vitomiru i mojoj ostaloj obitelji, prijateljima i dečku Antunu Bermancu na podršci u mom radu.
U svemu ju je uvijek vodila želja da bude bliža čovjeku u nevolji, a hrabrile je riječi Majke Terezije: “Ono što mi činimo je samo kao kap u oceanu. Ali ocean ne bi bio isti bez te kapi”. – Život je čudo, čak i onda kad se primiče kraju – zaključila je na kraju Renata.
