
Vlast je na sve načine pokušala spriječiti medije da izvještavaju o sukobu
U našoj rubrici punoj nostalgije i prisjećanja “Kad smo bili mladi i ludi” razgovarali smo s nekoliko DJ-eva, vlasnika popularnih diskača u Međimurju, posjetitelja ludih zabava i koncerata. I uvijek se kroz razgovor provlačila jedna zajednička crta žaljenja za dobrim starim vremenima, za društvom, za glazbom, prijateljima i atmosferom. Svi su nam sugovornici rekli istu stvar: Danas se tako više ne zabavlja, mladi više ne znaju što je zabava.
Nedavno smo pričali s osobom za koju mnogi naši sugovornici iz rubrike kažu da je bila “prvi autentični DJ u Međimurju i osoba od koje su učili zanat”, a to je Miljenko Milović, poznatiji generacijama Međimuraca (a i šire) kao DJ Miloje. Prvi DJ u Međimurju puštao je glazbu 70-ih i 80-ih godina u prvom diskaču u Međimurju, takozvanoj Rupi u Starom gradu (gdje je sada Riznica Međimurja).
Više od diskača
“Rupa je bila više od diskača. Službeno joj je naziv bio Klub mladih i otvoren je 25. svibnja 1972. U tom su se prostoru družili mladi, a gostovali su i glumci, plesne grupe, književnici i bendovi. U subotu je bio disko program, a ja sam bio DJ. Predložili su mi da puštam glazbu jer sam imao potrebnu opremu i ploče.
Krajem 70-ih diskač je preselio u Macanov dom (tada Partizan) jer je Zavod za zaštitu spomenika procijenio da 500 do 700 posjetitelja tijekom vikenda i glasna glazba uzrokuju vibracije koje mogu oštetiti debele zidove”, ispričao nam je Miljenko Milović ukratko povijest prvog diskača u Međimurju.
No ovog smo puta, iz znatiželje, umjesto standardnih pitanja o izlascima, modi, glazbi i posjetiteljima Rupe, našeg sugovornika zamolili da izdvoji iz svojih sjećanja i doživljaja jedan trenutak koji mu je ostao urezan u pamćenje, možda neku anegdotu, smiješnu ili pak tužnu zgodu povezanu s prvim diskačem u Čakovcu. Dobili smo odgovor koji nismo očekivali.
Bilo je to 1977. godine…
Metež i naguravanje
“Tada se događaj koji ću opisati nije nikako mogao nazvati anegdotom, a danas, s tolikim vremenskim odmakom, možda sadrži i djelić humora. Bila je kasna jesen, u diskaču su nastupali Demoni, ja sam svirao u pauzama.
Upravo je bila pauza, kada se odjednom gore na ulazu, dogodio metež i gadno naguravanje. Grupa vojnika probila se na stepenice i počela bacati kamenje, odozgo, po ljudima. Vojsci je, inače, tada bilo strogo zabranjeno ulaziti u diskače i slična okupljališta.
Omladina protiv vojske
Prostor je bio dupkom pun, nitko se nije imao kuda skloniti, a cure su vrištale. Vidim, netko razmontirava stalak za mikrofon, a to je loš znak – metalni dijelovi stalka opasno su oružje. Mnogi dečki su po dvorani počeli uzimati stolice i odjednom je netko uzviknuo ‘Idemo!’. Svi su navalili na vojnike.
Naših dečki je bilo puno, jedni vojnici su pobjegli i grupirali se u Pivnici, a drugi vojnici su pobjegli u Zrinski. Kako su ti lokali bili puni vojske, nastao je pravi rat. Moram spomenuti da su upravo uređivali ulicu i posvuda su bila brda onih crnih kamenih kocki. Jedni su ih bacali u lokal, drugi natrag van. Ogromna stakla na Zrinskom bila su razbijena, a gomila okrvavljenih vojnika poderanih uniformi pobjegla je u garnizon.
Vlasti pokušale zabraniti spominjanje događaja
Stolice iz diskača bile su posvuda po ulici, gotovo do I. osnovne škole. Pomalo komično bilo je vidjeti kako već oko jedan u noći, sa subote na nedjelju, staklari mijenjaju stakla, neki radnici slažu kamene kocke, metu staklo i čiste po ulici. Vlast je tada napravila pritisak na medije, ali bez većih rezultata. Nakon događaja, nikomu od omladine nije pala vlas s glave, nije bilo nikakvih istraga niti su ikoga priveli u policiju. Tada je zvučalo prestrašno da se (prvi put) vojska sukobila s narodom, još gore, omladina s vojskom. Mi, Čakovčanci, bili smo prvi u mnogim stvarima u ondašnjoj državi…”, u jednom je dahu ispričao Milović.
Iako smo očekivali anegdotu o kojoj poznatoj ličnosti koja je svratila u Rupu, moramo priznati da nas je ova strana prošlosti zaintrigirala. Ova bi se priča danas mjesecima pojavljivala u medijima, na društvenim mrežama te prenosila na televizijama.
Koliko je još ovakvih zgoda, koje su nekada bile dio kolektivnog pamćenja brojnih generacija, a danas žive u pojedincima?
Nekada su se mladi znali bolje zabavljati, ali i jasnije, glasnije i strastvenije boriti za sebe.