Život nas može naučiti i da ponekad moramo vjerovati samo sebi
Inspiriran životnim pričama koje smo unatrag dva mjeseca objavili na našem portalu, u redakciju nam se javio mladić s područja Murskog Središća sa svojom pričom, ali ujedno i životnom lekcijom.
Prenosimo njegovo pismo:
“Poštovani,
Toliko pišete o ženama koje su povrijedili muškarci, želim da se prenese i druga strana. I muški su nekad žrtve igrica i laži. Želim da se ispriča moja priča*.
Prije korone, 2019. godine, kada sam navršio 22 godine, život me naučio lekciju koju nisam mogao ni zamisliti. Svoju priču danas zovem lekcijom, jer sam zbog svega pametniji i oprezniji. Posebno što se veza tiče. Život nije serija ili film, u većini slučajeva nema sretnih završetaka.
Prijateljstvo od djetinjstva
Odrastao sam na području Murskog Središća, uz svog najboljeg prijatelja Ivana. Naše prijateljstvo započelo je još u djetinjstvu. Ivanov otac, vlasnik limarskog obrta, omogućio mu je sve što je mogao poželjeti. Tako je za 20. rođendan dobio i novi Audi. Ja sam, s druge strane, morao raditi za sve, dvostruko više od njega.
To je bila jedina stvar po kojoj smo se razlikovali. Inače smo se slagali kao braća i njegov otac me poštivao. Upisali smo istu srednju školu, samo različite smjerove – on za limara, ja za automehaničara.
Dok je Ivan nakon srednje bez problema dobio posao kod svog oca, ja sam počeo raditi u lokalnom servisu, a povremeno bih pomagao i Ivanu te njegovom starom kada bi imali više posla u radionici. Zapravo, gotovo sve vikende i godišnje odmore bih provodio kod njih, radeći u njihovoj radionici.
Ozbiljna veza s 19 godina
Inače, s 19 godina upoznao sam Silviju i ta je veza odmah postala ozbiljna, slagali smo se i imali smo isti cilj u životu – napraviti nešto od sebe. Nakon godinu dana veze uselila se k meni jer sam imao stančić u potkrovlju obiteljske kuće. Sve je to zaista bilo jako ozbiljno, zajedno smo planirali budućnost — brak, djecu, život.
Silvija je radila kao kozmetičarka, no stalno je mijenjala poslodavce. Kada sam ju upoznao, taman je davala otkaz u jednom salonu u Čakovcu jer joj nisu isplatili dvije plaće, barem je tako ona tvrdila. U naše tri godine veze još je dva puta promijenila poslodavca, uvijek je bio neki problem.
Čak sam se ja jednom htio umiješati u sve, tražiti njezina prava kod poslodavca, no ona je moju pomoć odbijala. Rekla je da se želi sama izboriti za sebe. Zato sam se ja trudio osigurati joj sve što joj je trebalo. Radio sam dodatne poslove kako bih stvorio ušteđevinu za naš budući život. Po međimurski – fušal sam.
Nestala s 10.000 eura
Kako sam počeo raditi sa 17 godina, nakon pet godina rada, fuša i štednje, uspio sam skupiti 10.000 eura. A kada je Silvija te 2019. godine ponovno ostala bez posla, ponudio sam joj pomoć i motivirao ju da otvori vlastiti salon. Predao sam joj tog jutra cijelu svoju ušteđevinu, vjerujući da ćemo zajedno ostvariti njezin san.
Naravno, bila je presretna, zahvalna, nije bilo traga onome što će se istog dana dogoditi kako je dobila moj novac u ruke. Tog dana, kada sam se vratio kući nakon posla, zatekao sam prazan stan. Ormari su bili ispražnjeni, sve njezine stvari su nestale. Silvija je nestala.
Mislim da sam oko 30 puta zaredom zvao Silviju. Nije se javljala. U panici sam nazvao sve koje sam poznavao. Nitko nije znao gdje je, dok me nije nazvao Ivanov otac. Drhtavim glasom mi je rekao da su Ivan i Silvija zajedno pobjegli u Zagreb.
I on je tog dana saznao da je njegov vlastiti sin preveslao svog najboljeg prijatelja i poskrivećki se viđao sa Silvijom. Navodno je to trajalo pola godine. Nisu znali kako mi reći pa su jednostavno otišli. A tog sam jutra pio kavu s Ivanom prije posla!
Šalili smo se, pričali o nogometu, o poslu… on je mene gledao u oči i lagao mi je! Osjećao sam se izdano i slomljeno. Moj najbolji prijatelj i djevojka koju sam volio iznevjerili su me na najgori mogući način.
Nenad se slomio
I tu sam se slomio. Zanijemio sam. Dva tjedna nisam razgovarao ni s kime. Odlazio sam na posao, ali nisam mogao ni pomisliti na povratak u radionicu Ivanovog oca. Bilo me sram, osjećao sam tugu, bijes, nemoć… Dvoumio sam se cijelo vrijeme da prijavim Silviju policiji. Nisam znao što učiniti. Postojala je uvijek u meni nada da će se vratiti i ja ću joj oprostiti.
Nisam jeo, nisam spavao, pio sam samo kavu i Red Bull i pušio dvije kutije cigareta dnevno. Smršavio sam 12 kilograma. Osjećao sam se kao sam umro. Ja sam bio mrtav čovjek, robot koji je odlazio na posao i natrag u stan. No, morao sam se povjeriti nekome, toliko me mučilo sve to iznutra.
Kada sam napokon smogao snage, posjetio sam Ivanovog oca i ispričao mu kako su Ivan i Silvija na moj račun, s mojom ušteđevinom pobjegli u Zagreb i da razmišljam prijaviti sve policiji. Bio je bijesan, počeo je bacati Ivanove stvari po kući, po radionici…
Kada se smirio, nakon par rakija, rekao je neka odem doma, on će sve riješiti. Ne znam zašto, ali to me smirilo. Nisam mogao nikako doći do Silvije i Ivana, nisam mogao dobiti odgovor na pitanje ZAŠTO???, nisam mogao dobiti neki zaključak, opravdanje ili ispriku. Ali ta zadnja rečenica Ivanovog oca me smirila.
Prijatelju svejedno
Za tri dana me pozvao natrag u radionicu. Dao mi je kuvertu s 10.000 eura u ruke. Prodao je Audi koji je svome sinu poklonio za 20. rođendan i vratio mi moj novac. Rekao mi je da više ne želi čuti za sina dok se ne ispriča svojoj obitelji, a prvo meni zbog svojih glupih postupaka. Kasnije je, nakon nekog vremena, omekšao prema Ivanu, ipak je njegov otac.
Prošlo je šest godina otkako nisam pričao s Ivanom i Silvijom. Silviju više nisam vidio, a Ivan nekada zna doći doma za vikend. Nikada me nije posjetio, zapravo je izbjegavao ‘naša mjesta’ za izlaske i kave. Čuo sam samo od njegovog oca da me nikada ne spominje u razgovoru. Ocu se ipak povjerio da mu je žao što više ne radi za njega. Samo za time žali, a to što je meni učinio, to mu je valjda svejedno. Na mojoj nesreći si je izgradio život.
Čuva poruku za osvetu
Prošlog ljeta je kući donio sretnu vijest – Silvija je trudna. Njegov otac mu je na to predbacio: ‘Valjda se isplatilo uništiti jedan život za drugi.’ Mislim da mu otac nikada neće prestati predbacivati. Kada priča o svome sinu, u glasu mu se čuje razočaranost i tuga.
Sve te godine nisam dobio ni jedan poziv, blokirali su me na društvenim mrežama, nisam dobio ni jedan jedini glas od njih… sve do prošlog Božića. Stigla je poruka od nje: “Fališ. Sretan Božić. Tvoja Silvija.” Ignorirao sam poruku, nisam ništa odgovorio, ali sam ju sačuvao. Jednog dana proslijedit ću ju Ivanu… kad mu bude najljepše u životu.
Više ne vjerujem nikome. I dalje radim, štedim i trudim se izgraditi si život. Ovog puta, za sebe.”
Nenadova priča pokazuje koliko izdaja može duboko raniti, ali i ojačati čovjeka. Njegova hrabrost da se izvuče iz takve situacije i nastavi graditi život na novim temeljima zaslužuje poštovanje. Nadamo se samo kako neće dugo biti ljut i da će naći mjesta u srcu za oprost. Ili barem za zaborav.
Lekcija je jasna – život nas može naučiti i da ponekad moramo vjerovati samo sebi.
*Na zamolbu čitatelja izmijenili smo imena i zanimanja zbog zaštite njegove privatnosti.
