-Vratili smo se s previjanja. Merlin je bolje, iako još povremeno hropće. Rane su duboke i trebat će vrijeme dok zarastu. Dušnik je bio probijen i imao je ogromnu sreću što je ostao živ.- započinje čakovečki azil još jednu tužnu priču u nizu
-E sad voljela bih napisati nekoliko riječi o komentarima koji se pojavljuju na naše objave o psima iz romskih naselja.- nastavlja Aleksandra Hampamer u objavi koju prenosimo u cjelosti.
Svaka čast pojedincima kojih je manje od 1% koji brinu koliko toliko dobro o svojim psima. Napisala sam koliko toliko jer je to potpuno jedan drugačiji svijet i trebat će godine edukacije da ta skrb bude kako treba.
Nakon projekta za koji se zalažemo od 2015. godine iz romskih naselja je od 2018. godine izvučeno 3150 pasa, oko 500 ih je i dalje tamo ponajviše iz razloga jer stalno dovlače nove pse u naselja.
Većina tih pasa, preko 95% njih tamo životari. To ne govorim napamet nego iz iskustva mnogobrojnih odlazaka u romska naselja.
Probali smo sve pa i uzeti im pse pa ih potpuno srediti i vratiti im ih. 2018. tako je u Kuršanec vraćeno nekih sedamdesetak pasa ljudima koji su imali kakve takve uvjete držanja. 2021. pronašli smo njih 10 živih. Ostali su pomrli od tko zna sve čega – krpelja, otrova, “nezgoda”, virusa i sl.
Često nam se nameće da radimo diskriminaciju u smislu da nisu svi Romi isti i da ima onih koji se lijepo brinu o psima. Napisala sam da ima, ali njih je po mojem iskustvu 1%. Evo na primjer u romskom naselju Piškorovec u kojem smo bili prošle godine i odakle je došlo oko 200 pasa, samo je jedan stanovnik ima uvjete držanja za psa, kujica je bila cijepljena, čipirana i kastrirana.
Kod svakog odlaska, govorimo, objašnjavamo, educiramo.
Za sve pse koji dođu polomljeni poput Merlina ili sad nove kujice sa slomljenom zdjelicom, šaljemo prijavu komunalnom redarstvu i veterinarskoj inspekciji kako bi oni utvrdili uvjete držanja i da li se psi imaju ili nemaju kamo vratiti.
Naravno, prijavljujemo i to što psi nisu bili cijepljeni protiv bjesnoće, označeni mikročipom, što su bili puni buha, na cesti bez nadzora.
I ako, kažem ako, institucije odluče da se pas vrati vlasniku, tražimo plaćanje svih veterinarskih troškova koji će recimo u slučaju Merlina doseći minimalno 1000 eur.
Sjećam se jako dobro pasa koje smo vratili. Jedna kujica trebala je carski rez i nakon toga smo njezine štence trebali othranjivati na dudu. “Vlasnik” je sve platio i nakon što smo mi štence othranili na dudu (jer kujica nije imala mlijeka), veterinarska inspekcija je odlučila da imaju uvjete držanja i vratila ih sve natrag. Niti jedno štene nije doživjelo šest mjeseci. Možete li zamisliti kako smo se osjećali nakon toga? O kujici se brinu dobro, čak su nedavno bili u ambulanti na infuziji jer je stara i počela je pobolijevati, ali 4 duše su umrle jer smo ih vratili.
Isto tako mnogi koje nisu dali pa su ušli u proces kod institucija su završili udareni autom, mrtvi ili došli k nama za par mjeseci u katastrofalnom stanju.
Redovito nas zovu iz naselja da preuzmemo pse koje više ne žele. Sve redom njemačke ovčare, belgijske ovčare, akite i sl. (koji su moderni danas) i koji su narasli veliki pa sad ne mogu na kraju s njima, bježe po naselju, grizu djecu, druge pse…
Znate koliko puta su rekli da će platiti sve troškove koje treba platiti, zvali danima, nekad i po deset puta dnevno kad će dobiti svog psa natrag, a kad je trebalo doći po psa i platiti troškove, pozivi su samo prestali.
I da, nisu svi isti, ali kao što sam napisala, ogromna većina tamo nema uvjete držanja.
I da, potpuno isto postupamo sa bilo kojim drugim “vlasnikom” od bilo gdje. Ali tu količinu zanemarenih, zapuštenih, nikad od buha i krpelja, glista očišćenih životinja u takvom broju ne nalazimo nigdje drugdje.
Što se tiče edukacije, idemo po školama, vrtićima, oni dolaze k nama, tiskali smo dvije knjige, dvije bojanke, od čega smo zadnju Volimo životinje besplatno podijelili svim dječjim vrtićima i školama u cijeloj Županiji, idemo na sastanke, iniciramo rad koordinacijske skupine, sudjelujemo na kolegijima gradonačelnika i načelnika, odlazimo u Zagreb na sastanku u DIRH i Ministarstvo poljoprivrede i gdje su pomaci? Generalno gledajući, zapravo ih nema.
Romska naselja su i dalje puna pasa. A najžalosnije od svega je što oni sami jednostavno ne vide koliko te životinje tamo pate.
Vezano za ta dva zadnja slučaja – sve je poslano institucijama da odrede jel postoje uvjeti držanja za ranjene životinje. Mi nismo ni sudac ni porota ni ovlašteno tijelo da o tome odlučuje.
Ali se nadamo da će isti prosuditi o dobrobiti kako je ispravno za te životinje, kao i kazniti “vlasnike” jer im psi nisu bili pod nadzorom, nisu bili označeni mikročipom, nisu bili cijepljeni protiv bjesnoće, bili su puni buha i na kraju zbog njih stradali na tako težak način.
Sve komentare mržnje ćemo obrisati. Možete diskutirati, možete komentirati, ali budite pristojni.
Evo, znam da i stanovnici romskih naselja čitaju, pa nek sami ponude rješenja kako da se taj ogroman problem kod njih riješi.
Maknemo li se mi od tamo, za godinu dana u naseljima će imati čopore gladnih i agresivnih pasa od kojih neće moći izaći iz kuća, koji će napadati ne samo druge pse nego i njihovu djecu kao što je i bilo prije petnaestak godina.
Ako je to njihovo rješenje, mi smo spremni odustati. Jer dok oni ne shvate da je to za dobrobit i njih ljudi, nema više smisla sve ovo raditi. Ili će cijela zajednica shvatiti problem i poraditi na njemu ili nek problem ostane tamo gdje ga i stvaraju.
Samo što će jadni psi plaćati to svojim životima u ogromnim brojevima…
Donosimo i link na tekst članka – da se ne zaboravi s fotografijama pasa koje smo izvlačili iz naselja početkom projekta, a na što su mnogi zaboravili već. Koja je to bila patnja, samo se mi očito sjećamo…
