Rođeni Zagrepčanin s dugogodišnjom adresom u Čakovcu, Stjepan Bartolić (82) svoje je mladenaštvo proveo u rodnom mjestu oca Ivana, Donjem Mihaljevcu. Stjepanova majka Marija pak je Svetomaršćica pa za njega možemo reći da je pol Mihaljevčan, a pol Svetomaršćan
– A za taj kraj me vežu i mnoge lijepe uspomene, kaže nam
Stjepan koji nas je obradovao pokazavši nam
svoju kolekciju fotografija Drave i njezinih rukavaca u donjem
Međimurju.
– Na Dravi smo zrasli, na Dravi smo se dokazivali, sklapali
prijateljstva, ljubavi, ali i spašavali jedni druge od brze vode,
s osmijehom će Stjepan te dodaje da je Drava nudila i brojne
izazove muškosti, jakosti.
– Pravi dečko je bio onaj koji je mogao preplivati rijeku bez da
je na dijelu posustao, odustao ili nešto treće. Igrale su se i
igre iznošenja zemlje s riječnog dna što je također bilo
svojevrsno dokazivanje plivačkih i ronilačkih sposobnosti, a
pravi plivači su se dokazivali skakavši s malog kompa jednog od
pet mlinova na rijeci Dravi, o živopisnom odrastanju uz rijeku će
Stjepan. No, priznaje nam da je nekoliko njegovih pokušaja u
spomenutim akcijama bilo neuspješno te da se čak pet puta borio
za život.
– Srećom, ili sam uvijek dobio brzu pomoć, ili sam se sam uspio
othrvati raljama rijeke, kaže.
Bilježenje mladosti i često prijeteće Drave
– Tik pred preseljenje u Čakovec, tamo negdje 63. ili 64. godine,
učlanio sam se u čakovečku foto sekciju, kupio prvi fotoaparat i
bilježio svoj život takoreći, spominje.
Stjepanove fotografije Drave svjedoče promjenjivoj povijesti
lokaliteta donjeg Međimurja. Od rukavaca koji danas više ne
postoje do izvornog toka rijeke Drave koji je obilovao
kupalištima, livadama za ispašu stoke.
– Često smo vodili krave na ispašu na jednu od takvih livada, a
blizina rijeke je nama mladima nudila mogućnost zabave za to
vrijeme, no Drava je često i prijetila, prisjeća se.
– Sjećam se velikog izlijevanja Drave kod Donjeg Mihaljevca gdje
je razina vode došla do visine polovice stative današnjih golova,
a voda je u potpunosti poplavila nogometno igralište prije
takozvanog benta. Također, na ulazu u Donji Mihaljevec iz smjera
Svete Marije je nekad bio most koji je zadržavao vodu, a kad bi
ga otvorili, Sveta Marija je bila poplavljena.
Čoni kao prijevozna sredstva
Među Stjepanovim fotografijama primijetili smo i jednu koja
prikazuje pravi drveni dravski čamac, ili drovski čon, te četvero
muškaraca pri porinuću.
– Nekad su nam čoni bili glavno prijevozno sredstvo prema
Podravini. Osobito Donjodubravčanima koji su imali puno polja
preko. Mosta nije bilo pa se preko odlazilo čonima, a Drava ih je
bila puna. Uz skelu su svoju bazu imali i fljojsari, govori
Stjepan o živom životu rijeke Drave.
Danas se u Podravinu vozimo preko betonskog mosta, a sjeća se naš
sugovornik i veselja povodom otvorenja prvog mosta.
– Veselica je bila pri krčmi Poljdi koja i danas radi. Najviše je
naravno bilo Dobravčani, a i mi Mihaljevčani i Svetomarčani smo
se priključili jer Drava je bila dio naših života, sa sjetom će
Stjepan.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3557