Kroz galeriju fotografija iz 80-ih prisjetili smo se izlazaka u Pikač Club u Čakovcu
Sredinom osamdesetih godina, Čakovec je imao svoje kultno mjesto za mlade – Pikač club. Ovaj mali, intimni diskač kod crkve u centru Čakovca, bio je uz Dianu, Partizan i Klub mladih srce noćnog života grada, okupljalište lokalne mladeži koja je ovdje dolazila plesati, družiti se i stvarati uspomene koje će pamtiti cijeli život. Jedan od svjedoka tog vremena bio je Bojan Damiš, danas 61-godišnjak i tadašnji hobi fotograf koji je svojim objektivom ovjekovječio duh tih dana. Ustupio nam je vrijedne fotografije iz Pikača i za nas se prisjetio atmosfere i ljudi iz polovice 80-ih godina.
Prijateljska atmosfera
– Počeo sam izlaziti u prvom ili drugom razredu srednje škole, a prvi izlasci bili su u Rupi, podrumu Starog grada. Kasnije sam se učlanio u Pikač, klub za mlade koji je bio pravo utočište Čakovčanaca,” prisjeća se Bojan Damiš.
Ulaz u Pikač bio je moguć samo uz propusnicu, osim za, kako kaže, djevojke iz drugih mjesta. “Netko, tko nije iz Čakovca, mogao bi pomisliti da je Pikač bio klub samo za nas Čakovčance – zapravo, i bio je! U njega je stalo do 100, maksimalno 150 ljudi, svi smo se poznavali, a atmosfera je bila intimna i prijateljska. Zapravo, nije bilo problema, tučnjava ili čega goreg, upravo zbog propusnica”, kaže Damiš te dodaje kako su u Pikaču u njegovo vrijeme glazbu puštali legendarni Milenko Milović – Miloje i Daniel Hampamer Kiga, koji je ovjekovječen i na Damiševim fotografijama.
Ples, Zlatorog i nezaboravne anegdote
Pikač je bio mjesto na kojem se plesalo do iznemoglosti. Čaganje, kako su to zvali, bilo je neizostavni dio večeri. “Sjećam se jedne noći kad su u Pikač došli studenti iz Varaždina ili Zagreba, među njima i strani studenti, crnci. Zauzeli su plesni podij, a mi smo im odlučili pokazati što znamo. Da je netko snimao te naše pokrete, danas bi to bio YouTube hit,” kroz smijeh priča Damiš.
Pilo se Zlatorog i Ožujsko, a glazba je uglavnom bila strana, uz poneki domaći hit poput pjesama Ekaterine Velike (EKV) ili pak hita “Dečko, ajde o’ladi”. „Ako bismo pak poželjeli drugačiju glazbu, odlazili bismo u Ivanovec ili Malu Suboticu. U Maloj Subotici postojala je dvorana kod pruge, nju smo zvali ‘Amerika’. Tu su se puštali narodnjaci, ali to je bila drugačija vibra. Išli bismo tamo iz zafrkancije, no atmosfera je bila napetija… malo opasnija,” prisjeća se Damiš.
Moda je pak, iz fotografija je očito, išla u korak s novim europskim i svjetskim trendovima. I sam Bojan Damiš je “furao” najnovije stilove, često na vlastitu štetu: “Iz Njemačke sam dobio najnoviji modni krik – jaknu s epoletama, napuhnutu i kričavo zelenu, sličnu kakvu je nosio Simon Le Bon iz grupe Duran Duran. Kada sam prvi put izašao s njom u grad, društvo me zadirkivalo da sam seljak. Za godinu-dvije, vidi vraga, svi su nosili takve jakne.”
“Pikač je bio naš Kafić Uzdravlje”
Za Bojana i njegove prijatelje Pikač je bio više od diskača. “To je bilo mjesto gdje su nas svi poznavali, kao naš Kafić Uzdravlje. Bilo mi je jako žao što su Pikač krajem 80-ih zatvorili. Danas je tamo Katolički dom. Imao sam priliku ući u njega prije nekoliko godina i s nama u grupi je bio svećenik koji nam je pokazivao prostor. Tom sam prilikom svećeniku rekao: ‘Kako je nama tu lijepo bilo! Sve je ostalo isto, samo je na šanku bilo više piva.’ Počeo se križati,” prisjeća se Damiš šaljive situacije. Bilo je pokušaja i inicijativa ponovno oživjeti Pikač, no Damiš se pita – za koga: “Tko će izlaziti u Pikač? Mi stariji, koji imamo obiteljski život i poslove? Ili pak mladi kojima je draže večeri provoditi uz igrice na računalu?”
No, vremena su bila drugačija, ne samo po atmosferi već i po sudbinama mladih. “Ti rijetki srednjoškolci koji su dolazili u Pikač, često su već tada bili problematični. Mi ostali, malo stariji nismo se baš po nečemu isticali. Zapravo, svi ti štemeri, frajeri, dečki koji su imali najviše cura, sredinom 80-ih doživjeli su svoj životni vrhunac. No mnogi od njih nisu dugo poživjeli zbog droge, alkohola ili prometnih nesreća jer su vozili pod utjecajem. Živjeli su brzo i intenzivno, ali ih je ta ‘stara slava’ na kraju uništila,” govori Bojan Damiš s tugom u glasu.
Neki drugi ritam, neka druga vremena
“Bilo je to vrijeme kad je sve bilo opuštenije, kulturnije i mirnije. Danas takvih mjesta više nema,” zaključuje Damiš. No sjećanja i fotografije ostaju. Svi oni koji su ondje plesali, smijali se i gradili prijateljstva nose komadić Pikača u sebi. Iako Čakovec dana živi nekim drugim ritmom, u svakoj fotografiji, svakom sjećanju i svakom prepričavanju tih dana Čakovec i njegov Pikač žive zauvijek.
