Već tradicionalno krajem školske i pastoralne godine obitelj Damiš iz Čakovca okuplja vjerničke obitelji iz različitih međimurskih župa na druženju u vlastitom vrtu
“Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” veli
Propovjednik. I susret obitelji na vrteku ima svoje vrijeme. 22.
lipnja , državni praznik, neradni dan usred tjedna, gotovo
najduži dan u godini i prvi dan školskih praznika. Vrijeme
k’o stvoreno za susret, za ciku i veselje djece, igru, razgovore
ugodne, zajedništvo pri stolu, lomljenje Riječi…
Gospodin se i opet pobrinuo da nas pomiluje toplim i sunčanim
danom. Hvala Mu!
Nekoliko muževa pobrinuli su se da ispeku roštilj za sva usta, a
bilo ih je 159, pa su tako imali topliji dan od svih ostalih.
Hvala im za žrtvu stajanja uz vreli roštilj!
Neumorni Karlo pobrinuo se da svaku obitelj
ovjekovječi fotoaparatom. Tako obitelji svake godine imaju novu
obiteljsku fotografiju za uspomenu. Ove godine, kako smo za temu
susreta odabrali “Vrijeme za…” svaka obitelj se fotografirala s
velikim satom. Hvala Karlo!
Vodena alka opet je iznjedrila nove slavodobitnike, kojima su se
iz pehara umjesto pjenušca izlijevali bomboni.
Najveća gužva i vreva nastala je kad je na vrt stigao
priželjkivani gost, dragi nam pastir, biskup Bože
Radoš i njegova nasmijana i vesela pratnja tajnik vlč.
Marko Domiter. Donijeli su sladoleda toliko da
su se djeca svojski morala potruditi sve brzo pojesti prije nego
se otope.
Nakon zajedničkog fotografiranja sa svima koji su u tom trenu
bili na vrtu, biskup Bože prošetao je do tihog kraja vrta gdje
obitelj Damiš privodi kraju izgradnju malene
drvene kapele, koju će posvetiti sv. Obitelji. Tu nam je biskup
uputio par riječi podrške i ohrabrenja, za uloženi napor u život
u obitelji, koja je ‘mala Crkva’. Zbog daljnjih obaveza morao je
ubrzo napustiti vrt. Hvala mu što je našao vremena i obišao nas,
te time dao podršku obiteljima i vrijednostima koje roditelji
prenose djeci.
Uz biskupa Radoša i vlč. Domitera, na susretu su nam se
pridružili nakratko i četiri franjevca iz dvije čakovečke župe,
dvojica fra Josipa, fra Željko
i fra Filip, koji je zaigrao i vodenu alku i
pogodio u sridu pa smočio habit. To je bilo vrijeme za
smijeh.
I dok su djeca jurila za loptom, rješavala preostale vodene
balone i pravila jezero u pješčaniku, mame i tate su se po već
uhodanom sistemu podjela po grupama, okupili u 10-ak grupa
tematskih naziva: vrijeme za pouzdanje, vrijeme za šutnju,
vrijeme za molitvu, vrijeme za istinu, vrijeme za veselje… uz
odjek na poticajne citate iz Biblije, koje je pripremila mama
Tina, te kroz vlastita promišljanja i iskustva, svatko je svakome
bio na blagoslov, izgradnju, podršku i bogaćenje.
Da nije bilo dosadnih komaraca koji su imali laki plijen u svakom
golom gležnju, laktu, vratu i čelu, još bi dugo pričali i igrali
se. Za kraj smo još odigrali “povuci potegni” igru, pa su u
raznim kombinacijama na krajevima užeta okušavali snagu djeca i
roditelji. Naravno da je najsmješnije kad uže popusti pa mnogi
popadaju na zemlju.
U nastojanju zajedničkog pospremanja vrta, domovima se razilazimo
radosni i u čuđenju kako je dan brzo prošao i kako je vrijeme za
odlazak.
Sve ima svoje vrijeme.