U drugoj polovici 90-ih godina Barfly u Čakovcu bio je pojam među brojnim međimurskim tinejdžerima
U drugoj polovici 90-ih do ranih 00-ih u Međimurju su stasale generacije tinejdžera koje su zakasnile na posljednje velike glazbene pomake poput Nirvane i Azre, a uranile na cajke koje će oko 2010. godine preplaviti gotovo svaki diskač, klub ili kafić u regiji.
U vrijeme kada je svaka kuća imala satelitsku antenu, pratili su se MTV i VIVA kanali (jedan za popularnu glazbu i jedan za alternativu), Hamed i Danijela vrtjeli bi top hrvatsku i stranu glazbenu ljestvicu u emisiji HIT DEPO, a glazba je kružila, dijelila se i razmjenjivala preko prženih CD-ova. Video spotovi za pjesme onda su bili na vrhuncu produkcije i kreativnosti, a mi, klinci, kopirali bismo stilove oblačenja i izgled omiljenih izvođača. Izluđivali bismo roditelje glasnom glazbom, dreadlocksima i piercinzima. Svake subote navečer skupljali bismo se na klupicama u Perivoju Zrinskih, u našim spitkama, vansicama, martama, vojničkim hlačama, Adidasovim trenirkama, majicama na bretele…
Pili bismo bambuse i pivo, pričali o školi i najnovijim vezama, novoj glazbi i filmovima, a kad bi netko zapjevao, znali smo da je vrijeme da se krene dalje. Kamo? U Barfly, naravno. Tamo se puštala naša glazba jer je tamo puštao i jedan od nas, srednjoškolaca – DJ Velimir Kelkedi, kojeg mnogi poznaju pod nadimkom Keko (inače danas zamjenik glavnog urednika Lista Međimurje). Sjeli smo nedavno s Kekom na kavu i prisjetili se izlazaka u Čakovcu krajem 90-ih godina, ali i vlastitih tinejdžerskih dana.
Ljubav prema glazbi od osnovne škole
“Kao mnogi moji vršnjaci, glazbu i sve povezano s glazbom počeo sam otkrivati u osnovnoj školi. Najprije sam preslušavao kazete mojih roditelja, iz znatiželje, da vidim čega tu sve ima, počeo slušati radio stanice, posuđivati ploče od rodbine, susjeda, prijatelja, a onda mic po mic, koliko su i financije dopuštale, počeo stvarati vlastitu fonoteku. To je bilo vrijeme kad su gramofonske polako odlazile u povijest, a zamijenio ih je novi medij, danas također već gotovo zaboravljeni CD. Bio je to i skup hobi – nabavka kompaktnih diskova, ali snalazili smo se. Pomagale su i pržilice (smijeh). Također, još u osnovnoj školi, zapravo slučajno, postao sam suradnik Hrvatskog radija Čakovec, vodeći emisiju koja nije imala veze s glazbom. No, sve me više privlačila ideja da postanem DJ.
Blaženi među pankerima
U 2. osnovnoj školi Čakovec, podosta vršnjaka bili su pankeri, slušali su netom objavljen album Hladnog piva ‘Džinovski’, nosili majice Sex pistolsa, a ja sam se pojavio s majicom s natpisom ‘Future shock’ što je bio naziv popularni festivala elektroničke glazbe u Zagrebu.
Na televiziji sam pratio emisiju TOP DJ MAG, dok je Hrvatski radio 3. program emitirao emisiju ‘Protupomak’. Ta je emisija bila prva specijalizirana za, tada, na našim prostorima, novu i nepoznatu glazbu. U srednjoj školi, kolegica s radija koja je znala da želim biti DJ, preporučila me vlasniku Barflya, Ivici Tkalčecu. Dao mi je priliku da nedjeljom navečer puštam glazbu u Barflyu, a ubrzo sam, na moje opće veselje, počeo puštati petkom i subotom. S vremenom je, uz školu i radio, ritam postao prežestok, pa sam si gaže zadržao samo subotom.
Ravnoteža glazbenih ukusa
Puštao sam stranu plesnu glazbu, r’n’b, rock, ali često isprobavao i starije stvari iz 60-ih i 70-ih, da vidim hoće li ih gosti prihvatiti. Uvijek sam nastojao balansirati između nečeg što osobno preferiram i hitova, odnosno onoga na što publika najbolje reagira.
Prvi dio noći u Barflyu većinu gostiju činili su mladi, zapravo moji vršnjaci, dok su u kasnije sate dolazili i stariji. To su bila vremena i kad je primjerice, sjetit će se mnogi, decilitar točene pive koštao jednu kunu, a bambus pet kuna, kad se u diskačima plesalo, a ne gledalo u mobitel, i kad je, po meni, glazba općenito više oduševljavala i mlade i starije, možda i zato jer nije bilo dostupna s dva klika na računalu.
Preko Drave do Sokola
Nakon Barflya vrlo kratko vrijeme sam puštao i u susjednom Japa baru, klubu specijaliziranom za elektroničku glazbu, gdje sam doista uživao. No, u svakom poslu, hobiju, kako god ga nazvali, u jednom trenutku dođe do zasićenja, pa je nekako sa završetkom srednje škole završila i ta moja DJ priča. Posvetio sam se poslu na radiju i studiju. Nakon godinu ili dvije, neočekivano sam dobio ponudu da budem DJ u klubu Sokol u Bartolovcu, nedaleko od Varaždina. Zapravo nevoljko, pristao sam da uskočim jednu subotu, i najprije odbio daljni angažman. No, vuklo me.
Predomislio sam se i onda u Sokolu vrtio subotom, oko dvije godine. Uz Varaždince, dolazili su i mnogi Međimurci, a dio gostiju čak je znao potegnuti iz Zagreba. U početku se publika dosta rano osipala. Brzo sam saznao zašto. Prije se tamo, ranih dvijetisućitih, već puštala cajka, dok ja ni nisam imao takvu glazbu. No, s vremenom su prihvatili moju selekciju glazbe. U klub se znalo nagurati i do 1000 ljudi. Vlaga je doslovno tekla niz zidove, od prezagrijanih pojačala i ostale tehnike, ostajali bismo i bez struje. Vladao je opći kaos i veselje. Bilo je to na kraju lijepo razdoblje.
Onaj posebni osjećaj…
Današnja tehnologija posao DJ-a uvelike je olakšala, od same nabavke glazbe do miksanja. No, s time se izgubio i dio čari. Najlakše je doći za pult sa USB stickom i izvrtjeti sat ili dva pjesama pri čemu ste redoslijed i tehniku miksanja prije doma vježbali do besvijesti. Mislim da je čar naših vremena bila baš u tome što smo glazbu otkrivali, istraživali, veselili se svakom novom CD-u pa s nestrpljenjem iščekivali vikend da vidimo kako će gosti reagirati na neku novu pjesmu.
Umjesto USB sticka u džepu, u klub se teglila torba s 200 CD-ova, dok bih doma stariju glazbu otkrivao slušajući posuđene stare, prašnjave gramofonske ploče. Inače, svojevrsno okupljalište DJ-eva i glavno mjesto za nabavku glazbe tada je bio CD shop kojeg je u zgradi gdje je i Hrvatski radio Čakovec, držao Milenko Božić, DJ iz Šampiona. Božić, Goran Mavrin iz LEA-e, Alen Turk iz čakovečkog Kluba, i mnogi drugi dolazili su po novitete pa se odmah prokomentirao i protekli vikend. U svakom slučaju, bilo je to nezaboravno vrijeme, dok je i dandanas prisjetiti se disko atmosfere općenito, jedinstven osjećaj. Glasna glazba, zamračeni prostor kroz koji šaraju skeneri i laseri… Još ako vi diktirate ritam u tom prostoru i kad vidite da se ljudi dobro zabavljaju, na kraju krajeva, i nešto ste plaćeni za to – kud ćeš veće sreće.”
