Pas je velika odgovornost i treba dobro razmisliti o svemu prije nego se odlučite na udomljavanje - savjetima pomaže i sam Azil Prijatelji Čakovec
Trenutno Međimurjem kruži mnogo glasina i netočnih informacija oko Azila Prijatelji u Čakovcu. Nedavni medijski natpisi o prijavljivanju građana koji poklanjaju ili prodaju štence na Facebooku dodatno su potaknuli pojedince da svoje frustracije istresu javno na društvenim mrežama.
Najviše netočnih informacija usmjereno je na udomljavanje pasa iz Azila – da Azil ne želi dati pse ili da imaju rigorozne provjere te da, ako nađu i najmanju stvar koja im se ne sviđa, oduzimaju pse udomiteljima. Naravno da takve priče ne drže vodu, stoga smo odlučili potražiti točne informacije o udomljavanju pasa od same Aleksandre Hampamer, predsjednice Udruge “Prijatelji životinja i prirode” Čakovec.
Sve počinje upitnikom
“Sam proces udomljavanja vrlo je jednostavan. Ljudi obično dođu do skloništa ili se jave telefonom. Najprije im dajemo da ispune upitnik o udomljavanju u kojem unose osnovne informacije o sebi – žive li u kući ili stanu, hoće li pas boraviti isključivo u dvorištu ili bi imao i pristup kući, slažu li se svi ukućani s udomljavanjem, imaju li malu djecu i druge životinje.
Prema danim informacijama odabiremo koje im pse možemo ponuditi. Nakon toga odlazimo u provjeru uvjeta udomljavanja ako udomitelji žive u kući kako bismo vidjeli je li dvorište dobro ograđeno, je li ograda dovoljno visoka, kako izgleda mjesto gdje će pas boraviti i slično. Ta provjera nam je važna jer nam daje bolju sliku koji bi pas najbolje odgovarao udomitelju”, opisala nam je Aleksandra Hampamer početak procesa udomljavanja.
Pravi pas za pravu osobu
Da su i karakter, dob te posao udomitelja u procesu itekako važni, dokazuje posebna briga Azila o odabiru pravog psa za pravu osobu. Kako kaže Hampamer, posebno im je važno da udomitelji imaju dovoljno vremena za psa: “Ne kaže se bezveze da je pas čovjekov najbolji prijatelj. To znači da voli biti u društvu čovjeka i važno je da ljudi koji udomljavaju imaju dovoljno vremena za svog dlakavog prijatelja. Tu se podrazumijeva redovito druženje, šetnje i zajedničke aktivnosti. Ako udomitelji imaju malu djecu, pazimo da im damo psa koji neće skakati po njima, kako ih ne bi u igri ozlijedio.
Starijim ljudima sigurno nećemo dati, na primjer, hiperaktivno štene belgijskog ovčara. Isto tako, štence ne dajemo isključivo za boravak vani, pogotovo pred zimu. Njima je potrebna socijalizacija i rad kako bi stasali u divne pse. U zimi smo već u 16 sati popodne unutra, vani je mrak. Štene onda često ostaje vani samo, na hladnom, nitko se njime ne bavi i na proljeće imamo malog delikventa koji raznosi stvari, od dosade kopa rupe, trga grane drveća, laje i počinje tražiti izlaz za bijeg. Ne tražimo da pas spava s vama u krevetu, ali morate osigurati neki prostor u kojem vas vidi, sudjeluje u vašim aktivnostima, osjeća se prisutan i, na kraju krajeva, voljen i potreban.”
Pas košta
Ne treba zaboraviti ni na trošak držanja psa. Iako početnog troška udomljavanja nema, dakle ono je besplatno i pas je već kastriran, cijepljen i čipiran, treba imati na umu da hrana za psa košta, a posebice liječenje ako se pas kasnije razboli. “Isto tako, udomljavanje predstavlja obvezu od barem deset, ako ne i više godina. Treba isplanirati kamo će udomitelj smjestiti psa ako se ide na put i na godišnji odmor. Ako netko planira za godinu-dvije preseljenje u inozemstvo, treba se upitati hoće li moći povesti psa sa sobom. Nema smisla udomljavati psa pa ga za godinu dana vraćati u Azil”, kaže Aleksandra Hampamer.
Provjera uvjeta udomljenja
Provjere ipak postoje, no provjeru uvjeta udomljenja Azil uvijek radi prije samog udomljavanja. Kasnije volonteri Azila ostaju u kontaktu s udomiteljima jer im sretni novi vlasnici rado šalju fotografije pasa u novom domu i okruženju. “Jako smo sretni kada dobijemo tako lijepe fotografije. Osjetimo i neko olakšanje jer smo pomogli psu naći njegove ljude”, kaže Aleksandra Hampamer, ali i nadodaje: “U naknadne provjere udomljenja idemo samo onda kada nismo do kraja sigurni da će sve biti kako treba, no takvi su slučajevi rijetki.”
Zbog nepoštivanja ugovora vratili psa u Azil
Jedan takav slučaj ipak se dogodio nedavno u Nedelišću. “Udomitelji potpisuju ugovor o udomljavanju u kojem jasno piše koje su im obveze. Tako potpisuju i da psa nikada neće zatvoriti u boks ili staviti na lanac. Ako procijenimo da bi se to moglo dogoditi, onda odlazimo u naknadnu provjeru uvjeta i, da, ako se ne drže ugovora, psa vraćamo u Azil. Dogodilo nam se to nedavno u Nedelišću gdje smo kod provjere uvjeta udomljenja vidjeli stari lanac koji je visio pored kućice. Udomitelji su nas uvjeravali da lanac oduvijek visi na tom mjestu i da će pas biti slobodan u dvorištu. Naknadnom provjerom bez najave našli smo psa na lancu i odveli ga natrag u Azil”, ispričala nam je Hampamer.
Pas je živo biće, a ne igračka
Jednu važnu stvar u Azilu ponavljaju svakog dana: Pas je živo biće koje ima osjećaje, osjeća bol, hladnoću, vrućinu, isto kao i čovjek. A prije svega je društveno biće.
“Ako mu niste spremni osigurati suh, topao i čist kutak i vaše društvo, šetnje i druženja, onda nemojte udomljavati psa”, poručuje Aleksandra Hampamer te zaključuje: “Ljudi često znaju reći, kad su ljuti jer ih odbijemo, ‘nabavit ćemo psa negdje drugdje’. I onda nabave psa koji je sladak kad je mali, a već za par mjeseci nas zovu da bi tog istog psa predali u Azil jer ne mogu na kraj s njim. U nekim zemljama poput Austrije zakon propisuje obvezu polaganja tečaja prije nabavke psa. Nije to bezveze. Pas je velika odgovornost i treba dobro razmisliti o svemu prije nego se odlučite na udomljavanje. Sjećam se sebe prije dvadesetak godina dok sam živjela u stanu i razmišljala o udomljenju. Zaključila sam da, uz sve svoje obveze, ne mogu imati psa (nisam mogla osigurati redovite i dovoljno duge šetnje dva-tri puta dnevno). Tek kad sam se preselila u kuću s dvorištem, došla je Kora, mala mješanka iz skloništa u Varaždinu, koja je i odgovorna za sve što danas radim. Udomljavanje je jako lijepo, ali i velika odgovornost.”
