O izlascima u Kuglanu ranih 80-ih godina pričali smo s četiri prijateljice, Draškovčanke koje su onda bile u svojim najboljim mladenačkim godinama
Kuglana u Draškovcu, kultno okupljalište mladih i starijih u 80-im godinama, mjesto je koje mnogi pamte po nevjerojatnoj energiji, glasnoj glazbi, smijehu i plesu do jutra. Bilo je to vrijeme kada su se svi – od srednjoškolaca do starijih ljubitelja dobre zabave – vikendima slijevali u Draškovec, ispunjavajući prostor kuglane doslovno do krova. Nije to bila samo kuglana, već centar društvenog života donjeg Međimurja, mjesto na kojem su se prijateljstva produbljivala, a ljubavi rađale. O izlascima u Kuglanu ranih 80-ih godina pričali smo s četiri prijateljice, Draškovčanke koje su onda bile u svojim najboljim mladenačkim godinama – Nadom Pečatnik, njezinom sestrom Slavicom Kavran, dugogodišinjom kuharicom u Kuglani Jelenom Pavlic te Ljiljanom Bobić.
Nevjerojatno popularna od samog otvorenja
“Kuglana se otvorila negdje 1980. godine. Sjećam se dobro jer sam 1981. već kao djevojka u nju izlazila, a 1982. sam se zaposlila u tvornici Viko (kasnije Meiso) u Goričanu. Kuglana je bila pravi doživljaj za nas mlade, ali i starije. Preko tjedna smo u njoj kuglali, a vikendom smo odlazili na zabave sa živom glazbom. Kada bih se vraćala s posla, obavezno bih s ostalim ženama iz autobusa pohitala na piće i druženje u Kuglanu. I vozač autobusa, Nikita smo ga zvali, bi s nama išao ‘na jednu pijaču’”, započela je priču Ljiljana, a Nada se nadovezala: “To je bila takva ludnica, Kuglana je bila toliko puna vikendima da smo već oko četiri ili pet popodne išli rezervirati mjesto, i to tako da bismo naručili i stavili vino i vodu na stol. Piće i stol bi nas čekali dok se nismo vratili za sat-dva. Oko osam sati navečer u nju se više nije moglo jer je bila dupkom puna”.
Bratstvo Kotoriba
Draškovska Kuglana, kako nam je objasnila Jelena Pavlic, bila je zapravo dio velike tvrtke, Bratstvo Kotoriba, koje je u svom sastavu imalo i mesnice, kioske, ali i Restoran Prepelica u Otoku, Hotel Mura u Kotoribi, Kuglanu u Svetoj Mariji te Restoran Goba u Goričanu. “Ta tvrtka je zapravo bila samoodrživi lanac. Ako smo mogli sami nešto proizvesti, poput kiselog zelja i sušenog mesa, to smo i radili. Nismo, kako danas, kupovali već sve gotovo, industrijski pripremljeno. Cijela je tvrtka funkcionirala na taj način. Danas slične tvrtke dobivaju nagrade za takve ‘inovacije’, a mi smo to radili još prije više od 40 godina. Ja sam u Bratstvu radila do 1992. godine, a onda se tvrtka 1994. godine raspala”, otkrila nam je Jelena.
Centar donjeg Međimurja
Na naše pitanje kako je funkcionirala Kuglana u Draškovcu, Jelena nam je rekla da su se vikendima u njoj održavale zabave, a radnim danom je sredinom 80-ih godina radio i restoran, koji su pak većinom koristili radnici tvrtke Gortan koja je tada gradila HE Donja Dubrava i branu jezera koja danas krasi krajolik donjeg Međimurja. “Strašno puno ljudi je kod nas dolazilo… Podravci, Zagorci, Slovenci, cijelo donje Međimurje. Toliko se radilo u toj Kuglani da nekada nisam ni stigla na pauzu”, prisjetila se Jelena. Na to je Nada, koja je živjela u obiteljskoj kući par koraka dalje od Kuglane, rekla: “Automobili su bili parkirani uzduž ulice, od Kuglane pa sve do škole, cijela Dravska ulica prema Oporovcu je bila puna, kao da smo bili centar cijelog donjeg Međimurja. Mnogi su tamo našli i svoje buduće bračne drugove.”
Mladi sa skoruša
Ljiljana se prisjetila izvornog izgleda unutrašnjosti: “Na ulazu su bila dvoja vrata, a zatim desno separe s kutnim garniturama za sjedenje i stolovima. Lijevo je bila bina za glazbenike. Nakon toga se protezao restoran, ogromni šank i na kraju kuglana. No nakon separea i prije šanka bile su strme i spiralne stube kojima se dolazilo na galeriju, na takozvani skoruš. Tu su isto bili šank i stolovi. Sjećam se konobara Uroša koji je svima znao narudžbe napamet. A tada smo se pravili važni i većinom smo pili ili mentol ili kruškovac. Na skorušu smo većinom bili mi mladi i onda bismo promatrali ostale kako plešu u prizemlju”. Jedne zgode sa skoruša prisjetila se i Slavica: “Jednom prilikom je Kuglana bila toliko puna da su se dečki borili i za mjesto na šanku, a mi smo ih promatrali sa skoruša. Našeg prijatelja Rudeka Lipića žena je nagovarala na ples, ali ako ode na podij onda će izgubiti svoje mjesto. Zato se dosjetio i jednom rukom je plesao sa ženom, a drugom se grčevito držao za šank”.
Novi fosili i go-go plesačice
“Te zabave su bile nezaboravne, a posebno kada bi bila živa glazba. Lokalni dečki bi se našli, sastavili bend i svirali nam na zabavama – Marelli i Leptiri, tako su se zvali. A među prvima poznatijima koji su svirali u Kuglani bili su Novi fosili. Njihov član, Vladimir Kočiš Zec, je iz Draškovca! Onda bi Fosili ručali kod njegove obitelji, odmorili se i došli bi sviurati u Kuglanu. A djeca su preko puta kuće, u kojoj su boravili Novi fosili, nestrpljivo čekala kad će im se ukazati Sanja Doležal. Zatim je jedne godine došao Tomislav Ivčić s Danijelom Popovićem, pa Vlatko Kalember, Duško Lokin, Džo Maračić, Ivica Šerfezi, Darko Domijan… Estrada je dolazila u Draškovec”, pričale su Nada i Ljiljana s veseljem u glasu, prisjećajući se doživljaja iz mladosti. “Nemojte zaboraviti go-go plesačice, kada su nam muževi pohitali do bine i uspinjali se da vide kako plešu”, nadovezala se smijući se Slavica.
Bogat društveni život
No nije samo Kuglana bila popularna u ono vrijeme. Kako Ljiljana kaže, mogućnosti za izlazak mladih bile su velike: “Mi rokeri bismo se skupljali u Kuglani, nešto bismo popili i potom išli na druge zabave. Prije nije bilo vikenda da negdje nije bila zabava. Kamo god bi se okrenuo, evo zabave. Išli bismo u Lovac u Prelogu, u Prepelicu, a stalno su se organizirale i vatrogasne zabave. Imali smo kamo izlaziti, ako nikamo drugamo, onda u Peteranec u susjednoj županiji. Sjećam se živo kako bismo poslije glavnog izlaska odlazili u društveni dom u Oporovec. Tamo su se pak prodavale kobasice do kasnih noćnih sati. Dva fakina bi zabavljala kuharicu, a ostali bi ih poskrivećki krali.”
Maškare i odmor na moru
“Koliko god su naše zabave bile legendarne, ipak su mi najmilije bile maškare i doček Nove godine”, kaže Nada te se nadovezuje: “Toliko je puno ljudi došlo na ples pod maskama. Sjećam se ljudi iz cijelog Međimurja koji bi moju mamu molili da se kod nje presvuku u masku, jer je kuća bila jako blizu. Ostala sam zadivljena tom maštom i idejama. A tek nagrade za najbolje maske! Prva nagrada bila je odmor na moru u apartmanu, a ostale ili novčane ili pak kućanski aparati, televizori… Nikada to neću zaboraviti.”
Problematični Gorčanci
“Naša generacija se znala družiti i zabavljati. Kod nas se nisu pravile razlike, tko je bio bogat, tko siromašan, tko je bio u politici ili tko je bio poduzetnik. Svi smo bili isti, svaki bi platio rundu, svi bismo zajedno pjevali, plesali i veselili se. Bili smo potpuno drugačiji mladi ljudi, složniji nego mladež danas”, složile su se Nada i Ljiljana, a Slavica se nadovezala: “Ali bili su neki i jalni što je kod nas u Draškovcu radila Kuglana. Ti su radili probleme – većinom Cirkovljančani i Gorčanci. Gorčanci su bili posebno kaotični. Sjećam se jednog momka koji je poput Tarzana visio sa skoruša jer je htio biti važan. A jednom drugom se pak nije svidjelo što je tolika gužva za šankom pa je, zbog fore, izvadio nož i stavio ga na šank. Naravno da su se svi odmaknuli, a on je, kao da se ništa nije dogodilo, naručio piće.”
Neslavni kraj ili novi početak?
Za kraj razgovora, upitali smo sugovornice nedostaje li im Kuglana. U jedan glas su Ljiljana, Nada, Slavica i Jelena rekle: “Da, naravno! Vi mlađi nemate pojma što ste propustili! Takvih zabava, takvih izlazaka više nikada neće biti. Toliko smo se družili i bili sretni. Do ranih jutarnjih sati bismo ostajali, pričali i zajedno pjevali. Toliko smo nestrpljivo očekivali vikend, da nismo ni čekali ponoć, nego bi se izlazilo čim bi pao mrak. Da se barem ponove ta vremena.”
Kuglana u Draškovcu promijenila je od 1994. godine nekoliko vlasnika, a čak je jedno kratko vrijeme u njoj bio i diskač Latino. Posljednjih godina najnoviji vlasnik radio je na njezinoj prenamjeni u centar za radnike koji bi gradili toplice i energanu u Draškovcu, no i ta ideja se nije do kraja realizirala. Danas je Kuglana opet oglašena na prodaju i čeka neka bolja vremena. Na njezinom pročelju blijede slova KUGLANA I RESTORAN i tko zna kakva će biti njezina sudbina. No jedno je sigurno, Kuglana u Draškovcu ostat će u sjećanju mnogih kao simbol jednog bezbrižnog i živopisnog vremena. Generacije koje su iz vikenda u vikend plesale, pjevale i zabavljale se do jutra, stvorile su uspomene koje ni vrijeme, ni promjene vlasništva, ni nove ideje neće izbrisati. I dok Kuglana čeka svoju novu priliku, ona ostaje legenda Draškovca – mjesto gdje su vladale mladost i ludost.
