LEA u Pušćinama ostat će zauvijek upisana u sjećanja onih koji su živjeli mladenačke noći 90-ih i ranih 2000-ih, kada su noćni klubovi poput ovog predstavljali srce i dušu regionalne zabave
Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je postojalo pet legendarnih i najvećih noćnih klubova – Valinor u Slavonskom Brodu, Best u Zagrebu, Saturnus u Zadru, Šampion u Domašincu i LEA u Pušćinama. Danas vam donosimo uspomene iz LEA-e u Pušćinama, diskača koji je od 1996. do 2003. bio glavno okupljalište mladih iz Čakovca i Varaždina, ali i regije – Zagreba, Maribora, Ptuja, pa čak i iz Ljubljane.
Noćni klub za 2000 posjetitelja
Naš prvi sugovornik je Robert Ledić, vlasnik kultnog kluba, a s njim smo razgovarali o otvorenju, ideji, viziji i uspomenama. Danas, sa 67 godina, rado se prisjeća dana iz LEA-e i drago mu je kada ga nekadašnji posjetitelji prepoznaju i popričaju s njim o nezaboravnim danima. “LEA je otvorena 6. prosinca 1996. godine. Nazvao sam ju po tvrtki svog oca, zapravo je ime sastavljeno od početnog slova svake riječi u imenu – Ledić Edgar Automati. Bavio se proizvodnjom biljarskih stolova. Ja sam bio već u ugostiteljstvu i prethodno sam imao nekoliko kafića, a LEA-u smo zamislili po uzoru na talijanske noćne klubove.
Njezin kapacitet bio je 1800 do 2000 ljudi, u njoj je bila pizzerija, terasa, pet šankova, garderoba za 2000 ljudi, a oko nje parkiralište za 400 do 500 automobila. U LEA-i je radila i prava mala vojska ljudi, samo je konobara bilo oko 20. Naša ideja je bila da diskač pokrije Varaždinsku i Međimursku županiju i to urbane zone, jer se puštala takva glazba. Na kraju je, po mojoj procjeni, dolazilo malo više Varaždinaca, a malo manje Čakovčanaca kojima je bio draži Šampion”, započeo je priču Robert, a na nju se nadovezao naš drugi sugovornik, Goran Mavrin, koji je sa 17 godina bio najmlađi DJ u jednom od najvećih diskača u Hrvatskoj.
Najmlađi DJ u najvećem klubu
“Ja sam prethodno nekoliko mjeseci puštao glazbu u Diani u Čakovcu. Tada sam volio izlaziti u čakovečki DJ Club koji su držali DJ-evi Ivica Tkalčec i Robert Vidović. Među društvom se proširila vijest da se otvara novi diskač. Znali smo da će biti u Pušćinama, ali nismo znali kada, koja glazba će se puštati, kako će sve to izgledati… Sve je bilo pod nekim velom tajne. Ivica i Robert su onda dobili ponudu za puštanje glazbe u LEA-i, a mene su uzeli za ‘šegrta’. Ja sam bilo klinac od 17 godina. Oni bi puštali glavni dio programa, a ja bih neko vrijeme puštao na početku i kraju izlaska, s time da sam kasnije postao glavni DJ. U LEA-u sam prvi put ušao tri tjedna prije njezinog otvorenja. Ostao sam bez riječi, nikada u životu nisam vidio nešto takvo. Radilo se o ogromnom ugostiteljskom objektu, striktno namjenski osmišljenom, s vrhunskom tehnikom i ljudima koji su tom tehnikom i upravljali”, ispričao nam je Goran, inače iz Remisa kod Gornjeg Kraljevca, i to s još uvijek velikim entuzijazmom u glasu.
Horde ljudi na otvorenju
Dan danas se živo prisjeća otvorenja 6. prosinca 1996. godine: “Na otvorenju je svirao Parni valjak i koncert je bio besplatan. Mene je hvatala totalna trema kada sam vidio horde ljudi kako se već oko 18 sati navečer kreću prema diskaču. U 20 sati je bilo službeno otvaranje vrata, a na ulazu je već bilo nagurano 400 ljudi. Svi su htjeli vidjeti što se to otvorilo u Pušćinama. Oko 22 sata LEA je bila dupkom puna i zbog sigurnosti zatvorili smo sve ulaze. Onda se unutra počelo puštati onoliko ljudi koliko ih je izašlo”.
Oduševljenje publike zbog glazbe
O samoj dobnoj strukturi gostiju i vrsti glazbe koja se puštala, Goran nam je rekao da su dolazili mladi između 20 i 30 godina, mladi iz cijele regije koji su tražili kvalitetnu glazbu, koji su dolazili čuti nešto novo i plesati. A od glazbe se u 95% slučajeva puštala strana glazba, hitovi s MTV-a, dance, house, hip hop, r’n’b… “Mi smo ljudima često donosili nove hitove koji se još nisu ni na radiju počeli puštati. Sjećam se kakva je bila vriska zbog oduševljenja kada bih pustio I’ll be missing you od Puff Daddyja ili Men in Black od Willa Smitha. Od domaće glazbe puštala se većinom domaća glazba koja je kvalitetom bila na istoj razini kao i svjetska, od Dine Dvornika, preko dance hitova, do Parnog valjka”, otkrio nam je Goran, ali i dodao kako je izlazak srijedom bio prepoznatljivi znak LEA-e.
Snimanje za Čakovečku TV
“Klub je bio otvoren srijedom, petkom, subotom i nedjeljom. Isprva srijeda nije tako dobro išla, no onda se gazda Robert Ledić dogovorio s Čakovečkom televizijom da se srijeda u LEA-i snima. Htjeli smo podići posjećenost i dosjetili smo se da se srijedom u klubu, uz standardnog DJ-a, predstavljaju i mladi nepoznati glazbenici. To nije bilo javljanje uživo iz kluba, već se sljedeći dan u emisiji Hit Lojtrica vrtjela snimka iz LEA-e. Za mjesec-dva srijede bi bile dupkom pune”, ispričao nam je Goran, a Robert se nadovezao: “Srijedom se u LEA-i vidjela kultura. Naime, tu su dolazili i drugi ugostitelji, vlasnici kafića, malo stariji ljudi i dobro financijski potkovani. Srijeda je bila fenomen, dolazili su ljudi iz Primoštena, Osijeka, Beograda, Zagreba, Digli smo srijedu na najjače, tu je jako pomogla i Čakovečka televizija”.
Svjetska imena u Pušćinama
LEA je bila i mjesto legendarnih koncerata. Robertu i Goranu u najljepšem su sjećanju ostali koncerti Olivera Dragojevića. Kako Goran kaže, Oliver je bio veliki glazbeni profesionalac i zabavljač i njegov koncert u LEA-i vjerojatno je jedan od najboljih koje je u životu vidio. Robert pak nikada neće zaboraviti koncert svjetski poznate skupine Spandau Ballet: “Ljudi ili nisu čuli za njih ili su mislili da će doći nekakvi imitatori. Došlo je oko 1500 ljudi koji nisu mogli vjerovati da na pozornici sviraju pravi Spandau Ballet”. Zanimljiva nam je pak bila Goranova anegdota s Dinom i Danijelom Dvornikom: “Dino je nekoliko puta nastupao u LEA-i, a njegova menadžerica je bila upravo njegova žena – Danijela.
Ona nam je pri jednom dolasku rekla da nipošto njezinom suprugu ne dajemo alkohol. Tada je bio poznat po partijanju i po tome da je nekada znao malo pretjerati, a tu noć je morao biti trijezan jer je radio. No on je ipak uspio iza Danijelinih leđa strusiti nekoliko Hennessyja, zapravo toliko da nije mogao stajati na nogama. Ništa, odveli smo ga u neku prostoriju da prvo odspava sat-dva i da dođe k sebi. Svirka je malo kasnila, no on je uspio na kraju sve dobro izvesti”.
Kraj priče
No, nažalost, svaka lijepa priča završava na neki način. Nove društvene navike utjecale su ne samo na LEA-in promet, već i na posjećenost ostalih diskača u okolici. “Ja sam bio DJ u LEA-i sedam godina, pola godine prije zatvaranja otišao sam u Zagreb završiti studij. Godinu-dvije prije zatvaranja na snagu je stupio zakon kojim se kafićima dozvolilo duže radno vrijeme. A prije, kada su se kafići zatvarali oko 21, svi bi se sjatili u diskače. Duže radno vrijeme kafića uzelo je jedan dio posjetitelja”, objasnio je Goran, a Robert se nadovezao: “I mobiteli su postali popularni u to vrijeme. Zamislite, dođete u diskač u 21 sat, u ogromnom prostoru koji prima 1800 ljudi nalazi se oko 400 ljudi, naravno da će vam se činiti prazno, a svi znaju da se klub počinje puniti oko 22 sata. I onda se okolo šalju poruke: ‘Idemo na drugo mjesto, ovdje se ništa ne događa’. Tako smo izgubili mladu publiku. Popularni pjevači okrenuli su se velikim dvoranama, a folk glazba je postala naglo popularna”.
Neponovljiv fenomen
Robert je za kraj razgovora zaključio da se takvi klubovi danas više ne mogu ponoviti: “Sve se promijenilo. Ne prepoznajem više nove generacije. I da se otvori nešto poput LEA-e, mislim da ne bi uspjelo”. Goran pak na svoje vrijeme u LEA-i gleda kao na ključno razdoblje vlastitog odrastanja: “To je bilo najljepše razdoblje mog života. Obožavao sam izlaziti, slušati i otkrivati novu glazbu. I onda mi je kao klincu pala sjekira u med i počeo sam se baviti onime što volim. Da mogu opet birati, izabrao bih isti životni put”.
LEA u Pušćinama ostat će zauvijek upisana u sjećanja onih koji su živjeli mladenačke noći 90-ih i ranih 2000-ih, kada su noćni klubovi poput ovog predstavljali srce i dušu regionalne zabave. Ovaj legendarni diskač nije bio samo okupljalište mladih iz Međimurja i okolice, već i simbol cijele jedne ere obilježene živopisnim izlascima, otkrivanjem novih glazbenih hitova te nezaboravnim koncertima domaćih i stranih izvođača. Taj fenomen, kako kažu Robert i Goran, više se neće ponoviti, ali u srcima onih koji su ga doživjeli, LEA će uvijek biti mjesto gdje su noći bile čarobne, a mladost neopisivo luda i slobodna.
