Što svaki autist želi da znate o njemu...
Ovaj dnevnik prenosi misli i iskustva iz perspektive osobe s autizmom, ali kroz priče ispričane od strane nekoga tko mu je blizak. Svaka priča nudit će uvid u svakodnevne trenutke i osjećaje, pomažući čitateljima da razumiju kako autizam oblikuje doživljaj svijeta. Cilj ovih zapisa je senzibilizirati javnost, približiti svakodnevne doživljaje i osjećaje te otvoriti vrata u svijet koji mnogima ostaje nevidljiv. Kroz putovanja, slike i trenutke mira, autor pokušava približiti jedinstven način na koji osobe s autizmom doživljavaju svijet oko sebe.
DOKTORI
Volim doktore. Dobro sam ih upoznao nakon rođenja i dvomjesečnog boravka u bolnici. Moj je visok i vitak. Ima masku na licu, naočale i kapu. Brzo hoda, glasno govori i glasno se smije. Sve po mom ukusu.
BOLNICA
Duga i visoka zelena zgrada s puno malih prozora. Svemirska. Motreći podrobno zgradu podignem pogled, a plavo nebo bez oblačka u svom naručju drži i zgradu i sve nas.
AMBULANTA
Mala i nekako skučena. Utisak mijenja veliki, prostrani, kožni stolac s naslonom i rukohvatima. Tamno plavi, mekan, sjajan, zategnut i nekako mirišljav. Na blagi dodir vrti se u krug. I još me nije uspio upozoriti ‘Pazi V’, ja sam se već na njemu udobno zavalio. A i reflektor je tu.
PREGLED
Svemirski doktor žurno upita: ‘Kako se zoveš dečko?’
M odgovara: ‘On je V. Ne govori – on je ….’
‘Ma samo ti jako otvori usta i reci veliko aaaaa‘, odgovara doktor.
Brzo otvaram i brzo zatvaram usta. Uz nagovaranje ponovno otvaram usta jer je doktor jako spor. Nije mi jasno zašto jer brzo hoda i glasno se smije. Dok sjedi nasuprot meni, podiže moj stolac. Oh! Zar stvarno letimo?! Gledam naokolo knjige, radni stol, ležaj i bijeli ormarić. T i M koji ostaju na Zemlji. I doktor ostaje. Putujem sam! I baš kad sam htio mahnuti svima, vraćam se na Zemlju. Sad znam da je istina kad moja B kaže da je isto na Nebu i na Zemlji.
BUDUĆE MEDICINSKE SESTRE
Posebno volim čekati nalaze. Hodnici su dugi i prostrani, svjetli i s puno stolaca. Glatki, sjajni, parket zove na trčanje ravno i cik cak i na stajanje na jednoj nozi i na klizanje. Na klupi u malim grupama su djevojke. Šapuću. Živahno. Stanem pred njih i sagnem glavu kao na blagoslov. A M pojašnjava: ‘Samo vi cure učite. V se igra i vi mu se sviđate.’. Te su mi medicinke puno bolje od onih ozbiljnih u plavnim uniformama što jure po hodniku s injekcijom u ruci.
POVRATAK
McDonald djelo krasi i četvrtina burgera uz pola čaše Diet Cole. Doma me čeka jedna šetnja. Ma samo 20 tisuća koraka kaže M. Radujem se.
