Nastavljamo razgovor o sjećanjima na izlaske i noćni život u Međimurju u predratnim 80-ima sa Zvonimirom Lepoglavcem iz Goričana - DJ Lepim
Sa Zvonimirom Lepoglavcem, legendarnim DJ Lepim, iz Goričana prisjetili smo se izlazaka prije 35-40 godina, kada se cijela sjeverozapadna Hrvatska vikendom okupljala u Čakovcu, a posebno u diskaču “Diana”.
No posebno nas je zanimalo što se slušalo prije 40 godina, na kakvu bi glazbu rulja, kako DJ Lepi naziva masu ljudi koja je izlazila u “Dianu”, poludjela? Zvonimir Lepoglavec, DJ Lepi nam otkriva:
Pun podij
“Što je prolazilo? Ono što smo mi DJ-evi diktirali. Danas rulja diktira tempo. Ali ljudi nekada nisu imali pristup najnovijoj glazbi kao što danas imaju. Do glazbe se nije moglo samo tako doći. Tu smo veliku ulogu imali mi, DJ-evi. Mi smo usmjeravali ljude u glazbi.
Nekada, ako je DJ nešto vrijedio, plesni podij je bio pun. Po tome se cijenilo je li DJ dobar ili ne. Danas? Nemaš ni podij. Danas su DJ-evi tehnički bolji nego što smo mi bili, ali nemaju dušu. Za razliku od danas, program je onda 99,98% bio strana glazba. U ‘Diani’ se 80-ih puštao disco, italo disco, rock, funk… Tina Turner, David Bowie i slični.
Traženje hitova
Nekada se program sastojao od pretprograma i glavnog programa. U pretprogram je išla nova glazba koju smo isprobavali, hoće li proći ili ne. To je bila glazba za koju smo znali da je dobra, no bila je nepoznata rulji. Trebalo je neko vrijeme da im uđe u uho, da onda i sami traže tu stvar.
Tek bi onda bila pomaknuta u glavni program. Svaki mjesec bismo preslušali 50 novih pjesama, a od toga imaš jedan ili dva hita. 10-ak je onih koje možeš puštati u programu, a za ostatak ne znaš što bi s njima. Od tog ostatka, imaš pet do deset pjesama od kojih bi možda nešto moglo biti pa ih ubaciš u pretprogram.
Veselica i vrhunac
A kad se dođe do programa, lijepo pozdraviš ljude, najaviš što ih čeka. Tu smo znali napraviti i modne revije, dofurati pjevače. Mi DJ-evi smo bili sve, i producenti i menadžeri i sve živo! Jači dani su bili petak i subota. Tu smo dva puta po večeri imali veselicu. Što je veselica? To je vrhunac večeri. Polako glazbom stvaraš atmosferu, ljude pripremaš pjesmama, puštaš sentiš, pa malo brže stvari i onda raspališ. I tu rulja poludi. Finiš programa je bio kada bi rulja poludjela. Pa onda spustiš raspoloženje, pa opet sentiši i ponovno ideš do vrhunca. A od 2 do pola 4 ujutro (do 4 smo radili) što god da si im pustio, kada su već bili u šusu, sve im je odgovaralo.
Po novu glazbu van granica države
Po novu glazbu odlazili smo u Trst i Graz. Već su nas prodavači poznavali i odmah bi nam šibnuli 20 do 50 novih maksi singlica. Znali su što DJ-evi traže. Prvo smo kupovali gramofonske ploče, a onda kazete pa datove i na kraju moje DJ karijere počeo je biti popularan CD. Gramofonske ploče su zapravo bile najbolje, a kazete bismo koristili za nasnimavanje programa da imamo bar nekoliko minuta za odlazak na WC, da ne moramo biti stalno za pultom po nekoliko sati bez prestanka.
Moć jednog DJ-a
Bilo je situacija u drugim diskačima i kafićima gdje bi DJ nasnimio cijeli program na kazetu i otišao za šank gdje bi proveo cijelu večer. Bilo je puno DJ-eva u Međimurju, dečki su svi dobro poznavali tehniku, ali rijetki su imali taj štih profesionalnog DJ-a. Znali su za 20 pjesama na koje bi rulja podivljala. No ‘Diana’ je bila nešto drugo, tu si morao pokazati da znaš profesionalno raditi. Tu su dolazili ljudi iz Ludbrega, Varaždina, Koprivnice, Zagreba, Murske Sobote, Lendave, Maribora.
Nisu svi ti ljudi dolazili bezveze u ‘Dianu’, nisu došli svaki dan slušati isti program. Moć jednog DJ-a je da pročita rulju kako diše, odgovaraju li neke pjesme ili ne, da gleda kako ljudi plešu, kakvi su im izrazi lica i onda prilagođavati program tome.
U ‘Dianu’ smo privlačili cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku. U jedan diskač u podrumu hotela. A danas to možeš napraviti samo u koncertnim dvoranama, i to samo ako organiziraš neki veliki koncert s poznatim estradnim imenom”.
U srijedu, 23.10.24., slijedi nastavak
