Mališanima koji je posjećuju ona je teta Nina, no njeno puno ime je Nikolina Krznar i prvostupnik je radne terapije
Živi i radi u Strahonincu gdje je odnedavno počela raditi
samostalno. Nikolinin posao nije lak, iako ima i mnoštvo lijepih
trenutaka. Radi isključivo s djecom i to već dvanaestak godina, a
najviše pomaže mališanima predškolske dobi, većim dijelom
dječacima nego djevojčicama.
Kada roditelji posumnjaju da nešto nije u redu, kada se
preporuča krenuti s terapijama?
Smatram da roditelji puno prije posumnjaju nego što krenu. Prve
brige se uglavnom dijele s prijateljima, obitelji i rodbinom. Tu
se uglavnom rode i prve utješne rečenice koje se uglavnom kasnije
ispostave da nisu bile na korist nego na trenutno smirivanje.
Dosta simptoma se poklapa s ostalom djecom i u svakome se nalazi
“greška” koja je primjenjiva i na dijete za koje je roditelj
zabrinut (“pa i moj je tako, vidi ga sad “).
S terapijom se većinom kreće kad dijete već pošteno kasni u
cjelokupnom razvoju ili u samo jednom ili više segmenata. Što je
razvoj usporeniji i vidljiviji to se prije roditelji javljaju.
Nekad im je samima teško jer osjećaju da nešto nije kako treba,
ali zbog vlastitog straha i okoline koja ih demantira se teško
odlučuju javiti za pomoć.
Kada dijete ‘nije premalo’?
Dijete nikad nije malo, i premalo. Najgore je zapravo dok se
prepušta slučaju i čeka. Bila bih sretnija kad bi se roditelji
javljali na prvu crvenu zastavicu tada su ishodi puno bolji.
Apsolutno ovdje ne osuđujem roditelje koji ne prepoznaju suptilne
znakove, samo kažem da ne treba zatvarati oči.
Roditeljima je sigurno u početku najteže prihvatiti da nešto s
djetetom nije uredu. Ponekad roditeljske faze prihvaćanja
situacije traju godinama, što je razumljivo. Treba si dati
vremena za prihvaćanje i okružiti se ljudima koji su prošli isto
ili slično i koji danas mogu biti svijetli primjer.
Također, smatram kako bi bilo idealno da se u odgoj i učenje
uključe i dede i bake, ali ne sa namjerom demantiranja da su to
“izmišljene bolesti”, nego prizemljeno slušati savjete roditelja
koje oni dobiju od stručnjaka. Svjedok sam da se i današnje
čuvanje unučadi moderniziralo.
Najglasniji su da su mladi “samo na igricama”, a vrlo je malo
baka i deda koje dok čuvaju svoju unučad čuvaju i granice do
kojih su roditelji teškom mukom došli i postavili ih. Najveća
boljka čuvanja je pretjerivanje u nezdravoj hrani i
dozvoljen pristup ekranima.
S kojim ‘problemima’ vam roditelji najčešće dolaze,
koji su prvi znakovi za ranu intervenciju?
Roditelji se najčešće javljaju zbog komunikacijskih problema, ali
se uglavnom pokaže kako to nije jedini problem nego da
ih ima više i da je situacija kompleksna.
Kao prve znakove za ranu intervenciju bih navela da roditelji
prate razvojne miljokaze i da po tome uspoređuju dijete. Naravno
da su odstupanja dozvoljena, ali neka to ne prosuđuju sami.
Uvijek se bolje javiti i pitati za pomoć i takoreći usput
ispravljati nego čekati treću godinu za pojavu govora i savjete
“iz naroda” itd. Sa vremenom i mala i lakoriješiva teškoća
postane velika, a vrijeme se vratiti ne može.
Što mislite, što je najvažnije u odgoju djeteta?
Smatram da je u odgoju djeteta najvažnije postavljanje granica
svih vrsta. Danas je toga sve manje, roditelj se boji zamjeriti
djetetu, boji se osuđujućih pogleda i komentara ako je nepoželjno
ponašanje nastalo u socijalnom okruženju. U svemu prevladava
emocija i želja da je djetetu u svakom trenutku u njegovom životu
apsolutno ugodno.
No, život se sastoji i od manje ugodnih stvari i stvari koje se
moraju obaviti pod svaku cijenu. Dijete ne možemo zaštititi od
svijeta nego mu možemo pomoći da se što vještije nauči nositi sa
svakodnevnim izazovima.
Također smatram da je previše pričanja i objašnjavanja, a malo
djelovanja. Danas svaki trogodišnjak može svojim suzama dobiti
što želi, što je poraz za cijelu obitelj a kasnije i zajednicu.
Potreban je rad na sebi da bi se znali nositi sa djetetovim
emocijama, a zatim i sa svojim.
Današnje roditeljstvo je zahtjevno. Nema univerzalnog savjeta
kako prebroditi neke faze ali jedan od njih ću ipak navesti:
“Slijediti svoj instinkt!”. Instinkt je blagoslov i svi roditelji
ga imaju. Kako u pri sumnji da “nešto ne štima” tako i u odgoju.
Što je najvažnije za roditelje kada dijete krene na
terapije, kako oni mogu pomoći kod kuće da terapije budu što
efikasnije?
Kad se krene na terapije treba najprije redovitost. Naravno, ima
tu puno planiranih i neplaniranih izostanaka ali treba se truditi
da terapije imaju kontinuitet, onda su i najbolji rezultati.
Roditelj je u najvećem postotku odgovoran za rezultate. Doma
treba provoditi ono što se radi na terapijama. Bez toga nema
uspjeha. Pritom ne mislim da je potrebno nabavljati svu opremu sa
kojem se služe terapeuti, puno toga se može improvizirati i uz
malo kreativnosti imati dovoljno materijala za poticaj koji je
djetetu potreban.