Josip Špoljarić iz Kotoribe zaređen je za svećenika
“Poseban je dan u našoj Crkvi Varaždinskoj! Danas primamo dar s
neba – dar svećeništva, dar za Crkvu”, rekao je varaždinski
biskup Bože Radoš uvodeći u misno slavlje u
subotu, 10. lipnja, kada je za prezbitera
zaredio Josipa Špoljarića iz Župe Sedam
žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa u Kotoribi.
Na početku misnoga slavlja biskup je uputio pozdrav umirovljenom
biskupu Josipu Mrzljaku, svećenicima
odgojiteljima i duhovnicima iz bogoslovije, župniku iz ređenikove
rodne župe – Kotoribe te svim okupljenim vjernicima u katedrali.
Pozdravio je i obitelj ređenika. “Bog daje dar svećeništva. Vi
ste u taj dar uključili i svoj dar, dar Vašega života: posvetili
ste Josipa Bogu i darovali ga velikodušno. Neka se taj dar i
dalje odražava molitvom za njega i s njim kada god to bude
moguće”, poručio je mons. Radoš.
Biskup je kazao kako je ređenje poseban dan, da ono budi sjetu na
dan kad je Gospodin svoje izabranike uzeo k sebi. “Ovo je
trenutak kada Gospodin želi ražariti našu ljubav prema njemu i
obnoviti dar svećeništva koji nam je dao”, istaknuo je te dodao:
“Ovdje smo pred živim Bogom koji želi probuditi sve pozaspalo u
nama. Grijeh je onaj koji uspavljuje, koji umrtvi i uništi.
Živi Bog nas i sada može oživiti, i on to hoće svojom ljubavlju”,
rekao je.
U homiliji je ređeniku, vlč. Josipu Špoljariću, poželio da
zajedno s cijelom Crkvom uđe u tajnu prezbiterata, u tajnu Božjeg
poziva i poslanja. “Tu tajnu otkriva nam riječ Božja. Naviještamo
ju tako da se utisne u našu dušu, da ljudi u nama i po nama mogu
čitati tu riječ”, kazao je biskup.
Potom je tumačio evanđelje koje je predloženo za ređenje, a koje
se moglo čuti i u vazmenom vremenu i na blagdan Pedesetnice.
“Uzeo sam ovo evanđelje jer vjerujem da nam je u ušima, u našoj
nutrini, u duši. Ono može postati eho našega života”, rekao je
biskup i istaknuo kako su se lijepe slike, geste, događaji i
riječi dogodili prvog dana u tjednu, u nedjelju Kristova
uskrsnuća. Neke od njih je u homiliji i tumačio.
“Krist je učenicima u dvorani Posljednje večere rekao: ‘Mir
vama!’”, podsjetio je biskup i naglasio da nam svijet možda može
uzeti mir, ali jedini koji nam ga može vratiti je Isus. Kazao je
i da su Isusove geste tople geste. “Pokazuje svojim učenicima
ruke i bok, tragove svoje muke. Te geste su svježe, još ih se
sjećaju”, rekao je.
‘Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas’
“Isus je apostol Očev, Njegov poslanik. Isus šalje učenike u
svijet i daje im poslanje. Poslanje koje se izražava nakon
Isusovog uskrsnuća ključ je našeg svećeničkog poziva i života.
Pozvani smo i zaređeni da bismo bili poslani”, istaknuo je mons.
Radoš nadovezujući se na pojam poslanik “koji je kod Hebreja
draga i zanimljiva osoba, tj. onaj koji predstavlja onoga koji ga
je poslao, svoga gospodara. On je po svemu gospodar. On je
njegov alter ego – drugi ja. Gospodar ga šalje da bude
njegov drugi ja, da ga zastupa u svemu. Kojeg li povjerenja?”.
Potom je taj pojam povezao sa svećenicima. “Za svećenika se kaže
da je Isusov alter ego. On nije netko drugi kada je na
oltaru i u ispovjedaonici. Svećenik u ispovijedi kaže: ‘Ja te
odrješujem od grijeha…’ Dakle, ne ja čovjek, nego Isus u meni”,
protumačio je biskup.
‘Tko vidi mene, vidi onoga koji mene posla’
“Isus je savršena slika Očeva. Toliko je transparentan da kad
vidimo Njega, vidimo Oca koji ga je poslao. U taj odnos, stavlja
i nas svećenike. Svećenik je pozvan biti transparentna slika
Isusa Krista. Tko pogleda svećenika, treba vidjeti onoga koji ga
je poslao, da u njegovim riječima čuje Isusove riječi, da u
toplini njegova glasa osjeti toplinu Isusove riječi”, rekao je
mons. Radoš te nastavio: “Onaj koga Isus šalje mora biti savršeno
transparentan. Kroz njega mora prosijavati Onaj koji ga šalje!”
‘Ne živim više ja, nego Krist u meni’
“Onaj koga Bog šalje, ne može bit zatvoren čovjek, čovjek za
sebe. On u sebi nosi Božji svijet jer se Bog nastanio u njemu.
Svećenik nema svoj svijet. Kada počne graditi svoj svijet, tada
više nije transparentan i protočan za Boga. Naš, ljudski, svijet
ne pomaže nikome. U njemu se možemo zatvoriti i neće biti dotoka
ljubavi”, istaknuo je propovjednik.
Poslanje svećenika je kao riječno korito
“Cilj poslanja je da Božja ljubav proteče kroz naš život, da
rijeka Njegove ljubavi natopi sve oko sebe. Rijeka je ona koja
natapa i daje život s lijeve i desne strane svoje obale. Ako se
rijeka ne čisti, može postati opasnost za druge”, kazao je biskup
te podsjetio kako smo ovih dana svjedoci poplava u našoj Domovini
te da je, prema nekima, za to kriv mulj koji se nije vadio.
Treba produbiti korito, izvaditi mulj i šljunak kako bi
rijeka imala dubinu
Dragi brate, rijeka našega poslanja može postati jako plitka.
Mulj može doći u korito našeg života. Može se nataložiti puno
pijeska i šljunka i voda će se, koja je inače blagoslov, izliti i
donijeti štetu”, kazao je mons. Radoš i naglasio kako naš život
traži dubinu i odbijanje mulja i muljaže: “Ako nema čišćenja i
produbljenje, prije ili kasnije naš život i poslanje postat će
rijeka koja će se izliti i umjesto da donosi blagoslov, donijet
će štetu oko sebe, ali i smrt za drugoga. Postanimo toga svjesni
danas i svakoga dana”, poručio je.
Govoreći i dalje slikovito o koritu, odnosno kanalu koji tijekom
života postaje sve plići i plići, biskup je nastojao ponuditi
razlog te plitkoće korita, odnosno plitkoće u našem duhovnom
životu. “Naše korito je sve pliće i pliće kada prestanemo moliti
ili ako molimo malo. Dakle, plitkoća dolazi zbog nedostatka
molitve, zbog nedostatka kvantitete i kvalitete. Molitva nije
samo kvantiteta, ali potrebno je imati časove molitve.
Molitva je susret s Bogom, ona je poveznica u poslanju,
sjedinjuje nas s Onim koji nas šalje. Ona stavlja riječ u naša
usta. Molitva nam daje da imamo jasnoću riječi koje nosimo, da su
to uvijek Božje riječi koje daju toplinu i život riječima koje
izgovaramo. Ako je molitva životna, ako nas nosi, onda su riječi
jasne, snažne i moćne”, istaknuo je mons. Radoš.
Osvrnuo se i na riječi arškog župnika koji je kazao kako se ljudi
nisu obratili na učene propovijedi, nego na riječi koje su u sebi
imali Božji dah, Božji duh. “Naše riječi mogu biti i jadnije,
siromašnije, ali važno je da zahvate ljude. To, pak, dolazi od
molitve koja čisti, pročišćava, koja ne dopušta da se zatvorimo u
sebe. Bog nas u molitvi uvijek šalje drugima”, kazao je.
Podsjetio je sebe, okupljene svećenike te mladomisnika da kao
svećenici nikad nisu dovoljno zreli te da je potrebna trajna
formacija. “Potrebno je čitanje i usavršavanje u teologiji, u
duhovnom životu, potrebno je rasti u afektivnosti i u svojoj
seksualnosti, u prihvaćanju celibata. Beženstvo se ne živi iz
siromaštva nego iz obilja života. Ne živi se kao pjesma, nego kao
duboko oranje i vađenje mulja iz svog života. Trebali bismo svaki
dan težiti da budemo što savršeniji”, svjedoči.
Isus je dahnuo u svoje učenike
“Isus učenicima daje svoj dah, daje im da u njima polako zaživi,
bez obzira spavali ili bili svjesni, šutjeli ili govorili. Daje
im ga kako bi uvijek disali Njegovim dahom, dahom evanđelja. To
disanje nije naše i ono se postepeno uči”, kazao je biskup te se
obratio ređeniku:
“Dao Gospodin da cijeli tvoj život dišeš evanđeljem, toplinom
koja izlazi iz daha Onoga koji nosi život: dahom ljubavi,
dobrote, otvorenosti, dahom koji dolazi od Oca. Neka to Gospodin
da tebi i svima nama koji smo ovdje okupljeni”, zaključio je
biskup Radoš.
Nakon homilije uslijedio je obred svećeničkog ređenja: biskup
Radoš zaredio je za sveti red prezbiterata vlč. Josipa
Špoljarića, njegov župnik zajedno s biskupom odjenuo mu je
misnicu te se mladomisnik pridružio biskupu, predsjedatelju
slavlja oko oltara u euharistijskoj službi.
Na kraju mise biskup je rekao da je Božji blagoslov najljepša
čestitka i najljepša želja. “Želim kroz taj blagoslov našem
mladomisniku da ga Bog trajno prati, da bude transparentan: da
svi koji ga čuju i vide, da prepoznaju da su to Isusove riječi,
da im nosi njegov život”, rekao je te čestitao obitelji i župi te
pozvao da se i dalje moli za duhovna zvanja koja su dar s neba.