Marko Gradiščaj iz Ivanovca - poseban mladić kojeg krase marljivost i predanost ljudima
Marko Gradiščaj iz Ivanovca, samozatajan i skroman 24-godišnji mladić, obučeni je medicinski maser koji će svoje klijente i klijentice s osmijehom dočekati u Salonu Udruge slijepih Međimurske županije.
Udruga je u sklopu projekta posvećenog razvoju društvenog poduzetništva za slijepe osobe otvorila ovaj salon koji i danas, godinu dana nakon završetka projekta, još uvijek uspješno radi te je primjer projektne svrhovitosti. Marko ima oštećen vid, no nakon osnovnog školovanja u rodnom Međimurju, potom i u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu, stečenim vještinama trasirao je pravac svoga života, te danas radi kao mrav, ne skidajući osmijeh i pronoseći dobro raspoloženje gdje god se našao. To nam potvrđuju i djelatnice Udruge slijepih, koje s Markom dijele prostorije na adresi Salona u Čakovcu – tajnica Udruge Marina Krištofić i administratorica Jadranka Alitović – svjedočeći nam da je uistinu riječ o posebnom mladiću kojeg krase marljivost i predanost ljudima.
„Otkada sam u sklopu projekta završio obuku za medicinskog masera u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu te se zaposlio u Lumbagu, otkrio sam ljepotu ovog posla. Najljepše mi je što sada mogu pomoći čovjeku. Najčešće nam se ljudi obraćaju zbog bolova u vratnom dijelu kralježnice, te ukočenosti ramena, što je obično znak krivog držanja tijekom višesatnog sjedenja. Dok mlađi ljudi uživaju u masaži, opuštajući se u tišini, osobe starije životne dobi vole razgovarati. A mene ljudi zanimaju. Volim slušati kada mi govore o sebi, o svojim doživljajima, o svom životu“, priča mi Marko, a lice mu sja dok govori o susretima s ljudima.
Masažu, kao zdrav oblik opuštanja, češće prakticiraju žene, no silovit životni ritam i muškarce s bolnim leđima i vratovima u sve većem broju dovodi u salon, svjedoči Marko. Mladi medicinski maser savjetuje da bismo svi sebi trebali priuštiti dvije masaže mjesečno, bez obzira boli li nas nešto ili ne: „Masaža može donijeti jako mnogo dobroga. Osim što podiže cirkulaciju te otklanja bolove i ukočenost, masaža ima relaksirajući efekt i oslobađa nas stresa“, dodaje Marko.
Termin za masažu moguće je dogovoriti putem broja mobitela 099 474 3448, ili putem e-adrese lumbago@usm.hr, a uz medicinsku i klasičnu masažu, u ponudi je opuštajuća tzv. relax masaža, zatim masaža stopala i – sve popularnija – masaža medom na kojoj će vam koža biti zahvalna. Osobe s invalidnošću imaju 30 posto popusta, a krilatica pod kojom je ovaj salon Udruge slijepih rođen u projektu kaže – „Mi vidimo rukama“.
LJUDI MI SE VRAĆAJU
U kontinuiranoj podršci koju Međimurska županija pruža i Udruzi slijepih, podupire i djelovanje ovog salona o kojem se dobar glas pronio Međimurjem. Dok je masaža u kozmetičkim salonima mnogima financijski nedostižan luksuz, u Salonu cijene su još uvijek vrlo pristupačne, a kvaliteta usluge je visoka. Zato što je temelj svakog kvalitetno odrađenog posla uvijek u srcu radnika. Marko ima upravo tu kvalitetu. Stalo mu do ljudi i do njihova zadovoljstva jednako koliko i do vlastite poslovne reputacije: „Najsretniji sam kada mi se ljudi vraćaju nakon što su isprobali masažu kod nas. To je prava potvrda da ste pružili kvalitetnu uslugu i da ste dali sve od sebe“, kaže Marko.
UDRUGA LIJEPIH USPOMENA
Marko je član Udruge slijepih od djetinjstva, a iz aktivnosti u kojima je sudjelovao nanizao je lijepe uspomene: „Član sam Udruge negdje od 2008. godine i doživio sam mnoge lijepe trenutke s ostalim članovima. Volim naša druženja, kao i elektronički pikado u kojem se i danas natječem u okviru naše sportske sekcije. Često smo odlazili na bazene, na jahanje, a iz djetinjstva su mi u posebno dragom sjećanju ostali plesni susreti koje nam je Udruga organizirala“, prisjeća se Marko Gradiščaj.
Zahvaljujući Udruzi Marko je došao do svog prvog zaposlenja: „Kada je započeo projekt, predsjednica naše Udruge Marija Ciglar me pitala jesam li zainteresiran za obuku za medicinskog masera. Prihvatio sam, prošao šestomjesečnu obuku u Zagrebu, da bismo kasnije kolegica Danijela i ja radili i uz mentoricu, ovdje u našem salonu, i danas mogu reći da je projekt za mene iznimno mnogo značio“, dodaje Marko. Trudeći se da stekne što je moguće više kompetencija, uključio se i u program namijenjen osobama s poteškoćama Pučkog otvorenog učilišta u Čakovcu, te pohađao edukaciju za pomoćnog kuhara.
Na pitanje bavi li se kakvim hobijem, Marko odgovara da je njegov ‘hobi’ – zemlja. Pomaže majci Marijani i ocu Kristijanu u poljoprivrednim poslovima kojih nije malo, niti su laki, no naš sugovornik spada među ljude koji svoju zemlju ne obrađuju, nego grle. Otac ga je, kaže, naučio svemu što treba znati o uzgoju krumpira i drugih poljoprivrednih kultura, pa su ruke ovog mladića kadre mnogo odraditi: „Velika mi je podrška moja obitelji. Svi… i mama i tata, baka, djed, kao i moja braća – stariji Filip i mlađi Martin, koji je još dijete. Osobi s invalidnošću osobito je važna podrška najbližih jer bez nje ste izgubljeni. Imam sreću da je moja obitelj – moja snaga“, kaže Marko.
Priča o Salonu i Markovo svjedočanstvo još su jedan dokaz istinske snage Međimurja kao solidarne i humane sredine u kojoj svoje mirno mjesto i sigurnost mogu pronaći i ljudi kojima je sudbina oštro reducirala izbor te namijenila teži put.
Autor teksta: Željka Drljić
