Neprilagođena brzina, trenutak nepažnje i ponešto alkohola u krvi vozača i život Davida Jambrovića (27) iz Donjeg Koncovčaka promijenio se u sekundi
U ranim jutarnjim satima 22. svibnja 2022. automobil u kojem je
David bio suvozač sletio je s ceste te se prevrnuo na bok. Od
četvero putnika u vozilu, naš sugovornik je završio s najtežim
ozljedama, Povrijeđena mu je vratna kralježnice i nagnječena
leđna moždina, a kako su mu rekli doktori, milimetri su
nedostajali da ostane potpuno nepokretan.
– Sjećam se svakog trenutka, dolaska vozila hitne medicinske
pomoći, doktora na hitnom prijemu u bolnici u Čakovcu, svih
radnji do stavljanja u umjetnu komu. Nakon toga sam transportiran
u Kliniku za traumatologiju u Zagrebu gdje sam operiran, a u
umjetnoj komi su me držali dva dana. Nakon operacije sam ležao na
odjelu intenzivne njege, a kad mi se stanje malo popravilo
prebačen sam na odjel intenzivne njege pa na traumatologiju u
Županijskoj bolnici Čakovec. Iz bolnice sam direktno išao u
Varaždinske toplice na Odjel za rehabilitaciju spinalnih
bolesnika gdje sam skoro četiri mjeseca učio hodati. Nisu mi
funkcionirale ni ruke ni noge, prisjeća se David najtežih
trenutaka u životu.
Podrška
U dugom procesu oporavka snagu su mu davali brojni prijatelji
koji su ga obilazili, izbrojao je preko tri stotine posjeta u tom
periodu.
– U tim trenucima vidiš koliko imaš prijatelja i koliko
ljudi brine za tebe i to te drži. Pomoglo je i što sam si zacrtao
ciljeve – prvi cilj je bio samostalno uzeti flašicu vode s
ormarića kraj kreveta, a slijedeći samostalno sjesti. Da bi to
ostvario trebali su mi tjedni ali kad sam nešto uspio, odmah sam
zacrtao novi cilj, naprimjer samostalno napraviti par koraka pa
samostalno otići do wc-a, priča nam David.
Dok je bio na rehabilitaciji, posjetio ga je i kolega
Nenad Šajnović i predložio da na prvu godišnjicu
nesreće odu zajedno na hodočašće na Mariju Bistricu.
– U tom trenutku je to zvučalo kao nešto neizvedivo ali kako su
mi mišići jačali, to je postao novi cilj. U međuvremenu sam puno
radio na sebi, odlazio u teretanu, hodao, kasnije i vozio bicikl,
ne opterećujući se hoću li na hodočašće na prvu ili neku iduću
godišnjicu, samo sam želio vratiti se u “normalan” život, otkriva
nam David.
Hodočašće
Međutim, 15. svibnja ove godine zazvonio je Davidov telefon a s
druge strane je bio Nenad s pitanjem da li je spreman?
– Rekao sam samom sebi “zašto ne?”, i 22. svibnja, na godišnjicu
nesreće smo se okupili u Nenadovoj kući u Zasadbregu. Priključili
su nam se kolege Ivan Šoštarić, Drago Kolac koji je sa 73 godine
bio najstariji među nama i župnik Mario Kaniški iz župe Drnje kod
Varaždina. Nenad i Drago su već bili na hodočašćima pa su nas oni
vodili i prvi kilometri su prošli lagano i opušteno, uz pjesmu i
razgovor. Odmorili smo u Varaždinu oko tri sata ujutro, pa kod
izvora Belski dol blizu Kneginca gdje smo i ručali, a najgori su
nam bili posljednji kilometri nakon Konjšćine. Na cilj sam došao
oko 21 sat s Nenadom i Ivanom, dok su Mario i Drago bili nešto
brži i došli oko 18 sati. Hodočastili smo ukupno 23 sata od čega
smo hodali 19 sati, priča nam David o svom podvigu.
Ciljevi
Na cilju ih je dočekao župnik Domagoj Matošević
koji im je pripremio smještaj, a potom je uslijedilo zbrinjavanje
žuljeva i lječenje rana te počinak. Hodočasnici su ujutro
prisustvovali misi te križnom putu, nakon čega su se vratili
vlakom u Međimurje.
– Još sam na bolovanju i radim na vraćanju fine motorike u udove
ali mogu hodati i kretati se. Ovim putovanjem sam želio zahvaliti
Majci Božjoj, ali i sam sebi dokazati da ja to mogu i time sam
zapravo na neki način završio rehabilitaciju, zaključuje David te
poručuje:
– Ciljevi su uvijek ostvarivi ako je tu volja, upornost i rad,
onda ništa nije nemoguće. Zahvalio bih se svim prijateljima koji
su me bodrili uživo i putem društvenih mreža te mi slali poruke
ohrabrenja kako na putu tako i za vrijeme oporavka. Zahvalio bih
i svim djelatnicima Županijske bolnice Čakovec, doktorima,
medicinskim sestrama i fizioterapeutima, kao i medicinskom
osoblju u Zagrebu i Varaždinskim Toplicama, zahvalno napominje
David Jambrović.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3553