Pored dvoje biološke Severina i Ivica imaju i dvoje udomljene djece
31. svibnja obilježava se Nacionalni dan udomiteljstva. Riječ je
o obliku pružanja socijalne usluge smještaja djetetu, ili
odrasloj osobi, koju pruža udomitelj. Udomiti se mogu djeca koja
iz različitih razloga ne mogu odrastati u vlastitoj obitelji, ali
i odrasle osobe koje nisu u mogućnosti brinuti se za sebe.
Povodom Nacionalnog dana udomiteljstva razgovarali smo s
Ivicom i Severinom Vrhar
iz Domašinca, udomiteljima djece te članovima Udruge udomitelja
djece Međimurja, koji su nam otvorili vrata svoga doma.
Kako su nam tom prilikom rekli, svoju dugogodišnju vezu okrunili
su brakom, a iz te se ljubavi rodilo dvoje djece: danas
jedanaestogodišnji sin te kći koja najesen navršava tri godine.
Pored dvoje biološke u obitelji Vrhar žive i dvoje udomljene
djece osnovnoškolske dobi. Zbog čega su se odlučili za
udomiteljstvo, kako je tekao proces prilagodbe te na kakvu
podršku nailaze otkrili su nam za naš portal.
– Završila sam obrazovanje za medicinsku sestru u Srednjoj školi
Čakovec. Bila je to prva generacija koja je polazila petogodišnje
obrazovanje. Nakon toga zaposlila sam se u Područnoj školi
Držimurec-Strelec gdje sam radila sedam godina. Tamo sam skupila
puno znanja, metoda i trikova u vezi odgoja djece te sam upravo
tamo shvatila čime se želim baviti dalje u životu. No, kako sam u
školi bila na zamjeni kolegici koja se morala uskoro vratiti na
posao odlučili smo pokrenuti udomiteljstvo, s obzirom da smo već
riješili stambeno pitanje, a ja se u drugom poslu uopće nisam
mogla zamisliti, jedino u radu s djecom, započela je svoju priču
privržena i empatična Severina.
– Kad sam rodila sina bila sam puno odsutna, jer sam tek završila
prvi razred srednje škole i ostalo mi je još četiri godine
školovanja. Kako sam se školovala za medicinsku sestru ujutro sam
imala nastavu, a poslijepodne praksu ili obrnuto, a uz sve te
obveze trebalo je biti i uz dijete. Nekako nisam htjela da se ta
povijest ponovi i s drugim djetetom, no, na sreću, zvijezde su se
poklopile. Radim posao koji stvarno volim i koji me čini sretnom,
a zahvaljujući višegodišnjem iskustvu znam kako moram pristupiti
djeci. Zaista smo vrlo sretni što smo donijeli takvu odluku.
Osjećam se kao da sam odaslala želju svemiru i svemir mi je to
ostvario, priznala nam je naša sugovornica.
– Da, počeci su bili teški. Kad je Severina ostala u drugom
stanju bio sam student drugog semestra drvne tehnologije
Šumarskog fakulteta, no kako bih se brinuo o obitelji odlučio sam
zamrznuti studij. Neko vrijeme radio sam u vinogradarstvu, pošto
sam po zanimanju poljoprivredni tehničar, a radio sam i kao
pomagač u nastavi u Osnovnoj školi Domašinec. Unatrag unatrag
osam godina zaposlen sam kao skladištar u mesoprerađivačkoj
industriji. Zadovoljan sam i poslovnim i privatnim životom,
otkrio nam je Severinin suprug Ivica.
Prije donošenja odluke o udomiteljstvu, pričaju nam Ivica i
Severina, morali su vrlo dobro promisliti te su tek nakon toga
otišli u područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad gdje su
podnijeli zahtjev obavljanje udomiteljstva. Nakon dostave tražene
dokumentacije, razgovora sa stručnim djelatnicima Zavoda i
njihovog dolaska u dom te polaska potrebne edukacije, izdano im
je rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva.
MALI KRUG VELIKIH LJUDI
Reakcije okoline bile su podijeljenje. No, kako ističu, bitno im
je da su okruženi s obitelji, prijateljima i članovima
Udruge udomitelja djece Međimurja koji im pružaju bezuvjetnu
podršku.
– S obzirom da svaki čovjek ima svoje mišljenje, uvjerenja i
stavove koji su proizašli iz njihovih iskustva i izvora
informacija, smatram da je svatko od njih u pravu u svojoj
realnosti. Mi oko sebe imamo ljude koji nam pružaju podršku.
Stvorili smo takvu okolinu gdje oni ne preispituju naše odluke,
nego su sigurni da smo u određenom trenutku donijeli odluku koju
smo najbolje mogli, rekla nam je Severina.
– Uža rodbina, naši roditelji te prijatelji nas uvelike
podržavaju. Pošto smo i mi živjeli u brojnoj obitelji, ja sam
odrastao uz četiri sestre i dva brata, a i Severina potječe iz
mnogobrojne obitelji, nije nam problem što nas je puno u kući. Od
djetinjstva smo navikli na to. Važnija nam je podrška obitelji
koju smo i mi imali i prilikom odrastanja, ali i kod obrazovanja,
a to želimo usaditi i našoj djeci, biološkoj i udomljenoj, dodao
je Ivica.
PROCES PRILAGODBE
Krajem ljeta u njihovu je obitelj stiglo dvoje udomljene djece
osnovnoškolske dobi. Dolaze iz različitih mjesta s područja
Međimurske županije te nisu rodbinski vezana. U početku
trebalo je vremena, i jednima i drugima, da se priviknu na novu
situaciju.
– Početak je bio izazovan, i nama i djeci. No, dali smo im
prostora, te se ubrzo moglo vidjeti da imaju osjećaj pripadnosti
i da smo se uhodali. Sve je proteklo u najboljem redu, naglasila
je Severina te se pohvalila kako su se djeca vrlo brzo
sprijateljila.
– Veliku podršku u udomiteljstvu pružaju nam članovi Udruge
udomitelja djece Međimurja, bilo da je riječ o edukacijama ili
radionicama koje redovito održavaju. Kao friški udomitelji
učlanili smo se Udrugu te nam je njihovo iskustvo neprocjenjivo.
Uvijek nas ohrabre, a zahvaljujući njihovim savjetima osjećamo se
kao da smo korak ispred, dodao je Ivica.
– Novi smo u udomiteljstvu. Samo moramo poraditi na tome da s
istim žarom i dalje nastavimo, a sigurna sam da se uz dovoljan
rad na sebi taj žar neće ugasiti, dodala je Severina.
UDOMITELJSTVO KAO POZIV
– Udomiteljstvo je vrlo odgovoran posao. Usudila bih se reći da
je to poziv, a ne posao. Tko ulazi u udomiteljstvo zaista prije
svega mora imati veliku empatiju u sebi, veliku ljubav prema
djeci općenito te puno strpljenja u radu s djecom. To su
najvažnije vrline koje bi svaki udomitelj trebao imati. Tako da
bi svaka osoba najprije morala poraditi na sebi i tek onda
se odlučiti za udomiteljstvo. Mi ne poznajemo udomljenu djecu kao
svoju, koju znamo od rođenja, zato moramo imati u rukavu puno
metoda kako pristupiti toj djeci, jer nikad ne znaš na što će
bolje reagirati, rekla nam je Severina.
– Mi odgajamo to dijete, usađujemo mu vrline, oblikujemo ga kao
čovjeka, stoga svatko tko ulazi u udomiteljstvo mora jako dobro
promisliti prije donošenja odluke. Jest da je veliki trud, no kad
vidiš učinak, mogu reći da smo vrlo ponosni, i na djecu i na
sebe. Osobito kad vidiš kako su se djeca prilagodila novoj
sredini i stekla prijatelje, svladala sve školske obveze, aktivno
se uključila u izvannastavne aktivnosti, te su odlični učenici.
Zaista su nam na ponos. Nema veće nagrade jer tada i mi rastemo
zajedno s njima, dodao je Ivica.
– Nastojimo poraditi na njihovom samopouzdanju, da dobe tu
roditeljsku podršku koju smo i mi imali kao djeca. Također, važno
je otvoreno razgovarati o svemu, a naročito o emocijama kako bi
znali osvijestiti svoje osjećaje i izraziti ih. Tako da kod nas
ne prođe dan a da ne porazgovaramo što su danas radili i kako su
se osjećali. S druge strane, imati četvero djece od kojih je
svatko od njih drugačiji i zahtijeva drugačiji pristup može
iscrpiti čovjeka, stoga je vrlo važno i raditi na sebi. No,
lijepo ih je gledati i kako se zajedno igraju, nadopunjuju i
pomažu jedni drugima, otkrila nam je Severina te dodala da uvijek
nastoje djeci ponuditi dan ispunjen raznovrsnim
aktivnostima.
ODLIČNA SURADNJA
Tijekom procesa udomiteljstva neizmjernu podršku pruža im Udruga
udomitelja djece Međimurja na čelu s predsjednicom
Marinom Hoblaj te stručni djelatnici preloškog
područnog ureda Zavoda za socijalni rad.
– Imamo vrlo lijepu suradnju sa Zavodom za socijalni rad. Njihove
stručne djelatnice jako dobro rade svoj posao, s obzirom na to da
je riječ o vrlo odgovornom poslu, osobito kad radite s tolikom
djecom i roditeljima. Tako da imam samo riječi pohvale za njih. I
kad god smo trebali njihovu podršku, čak i navečer, u vrlo
kratkom vremenu smo dobili odgovore. Vrlo je olakšavajuće kad
znamo da netko stoji iza nas tko će nam uvijek dati usmjerenja i
savjete. Uvijek možemo računati na njih i obratiti im se, u vezi
bilo čega, otkrila nam je Severina.
– Već na samom početku kad smo ulazili u udomiteljstvo rekli smo
da ćemo ući u ovaj posao s puno ljubavi prema djeci te da će nam
primarni cilj biti pomagati njima. Kako se odnosimo prema svojoj
biološkoj djeci tako se odnosimo i prema njima. O tome nam govore
i edukacije te radionice koje polazimo u sklopu Udruge, dodao je
Ivica.
PUNO LJUBAVI, EMPATIJE I STRPLJENJA
Na kraju razgovora dotakli smo se poziva udomiteljstva. Kako
kažu, za udomiteljstvo je potrebno puno empatije, ljubavi i
strpljenja te kontinuirani rad na sebi. To bi trebalo biti
ključno u donošenju ove važne životne odluke.
– Bez obzira radi li se o poslu ili životnoj odluci uvijek je
bitno odlučiti sa srcem. Uvijek je potrebno najprije pitati sebe
želimo li to, dobro odvagnuti i tek onda odlučiti. Ako u nešto
ulazimo, moramo ulaziti s puno ljubavi, jer ukoliko je u pozadini
neki drugi razlog onda je bolje ne upuštati se u to jer ćemo
izgorjeti. Tako da štogod radili u životu radite s puno ljubavi,
empatije i srca i tek onda ćete moći brati plodove svog truda,
poručili su Severina i Ivica za kraj.